1. Odlazim odavde zauvek.

620 18 3
                                    

Gotovo. Odlazim odavde zauvek. Ovo mesto mi je nanelo toliko bola i vezuje me za toliko odvratnih uspomena.
Pakujem poslednju stvar u kofer i "bacam" pogled po poslednji put. Uočavam kutiju na ormaru. Kutija sa uspomenama vezanih za sad već prošlost. Ne, neću to da nosim. Počinjem ispočetka.

Sigurna?

Ne, naravno da nisam! Uzimam kutiju pod ruku i silazim niz stepenice.

...

U vožnji sam razmišljala o svemu, sve moguće emocije su me obuzele. Ogroman haos u glavi mi je stvarao odvratan osećaj u stomaku.

Moje ime je Tamara Nikolić. Imam 17 godina i sve što o trenutnoj situaciji znam, jeste da ovo nisam ja. Ovo je ili ishod svih sranja kroz koja sam prošla, ili je ovo samo faza obrađivanja tih istih sranja. Ne znam tačno šta je, ali mi se ne sviđa.
"Tata" me cimne, vađenjem slušalica iz ušiju. (odakle "" na reči tata, saznaćete kasnije)

Tata: Heej zamislila si se? Stigli smo!

Znate gde smo stigli? U stan uskoro gospođe Nikolić. Moja nova maćeha. Zadaviću je na spavanju poprilično sam sigurna. Ne, ne, nije moja majka mrtva. Samo je zamenjena u očevom životu. Do skoro smo se svi lepo vucarali po sudovima. Čak sam bila i na višesatnim ispitivanjima višeg suda, jer je moj otac podneo lažnu, krivičnu prijavu protiv moje majke. Kod oca sam zbog jebenog srpskog podmitivog suda i mog širokogrudnog oca.

Duboko sam udahnula i izdahnula, te izašla iz kola. Ispred mene je kao i očekivano bila kuća, a ne stan, jer kako Anica Rajković, buduća Nikolić, da živi u tako malom prostoru. Btw gospođa Ana Rajković ima i divnu ćerkicu, jer zašto da se meni posreći u životu? Sačekala sam utripovanog gospodina u odelu. Misli li da će tim parfemima ublažiti smrad svoje duše? Pokušavala sam ja njega da razumem, stvarno jesam, ali njegovo ponašanje je jednostavno imbecilno.

Unutra nas je uvela naravno glupača lično u zakasneloj pratnji svoje ćerkice. Skratila sam nam svima muke i otišla u sobu u koju su me uputili. Bacila sam se na krevet i gledala u plafon. Obično bi ljudi sad žurili da se jave svojim prijateljima iz bivšeg kraja, ali ne i ja. Imam najbolju drugaricu, bukvalno sestru sa kojom nesmem da komuniciram zbog Dejana, mog oca. Javila sam se mami, pa će ona da javi Kseniji, mojoj drugarici. Ustala sam i odlučila da raspakujem stvari iz kofera. Imam samo kofer sa sobom, jer ova stoka neće da mi kupi stvari od njegovih para, nego čeka rođendan ili nešto slično da uzme pare koje dobijem. Imam mlađu sestru Lenu i starijeg brata Nikolu. Sestra je sa mamom u Nemačkoj, brat je na Dejanovoj strani i nije došao ni jednom da se vidi sa mnom od kad su me deportovali sa suda, iz Nemačke.

Ali nema veze jer idemo u novi život, zar ne?

Bežim od života, pratite meWhere stories live. Discover now