Iščekivanje

1.

Volim osjećaj žarenja u plućima dok trčim i udišem hladan zrak, jutarnju maglu što se izdiže iznad rijeke. Volim svoje sadašnje tijelo oblikovano mišićima, snagu koju imam, osjećaj sreće i zadovoljstva bar jednim dijelom svog života, bar nešto što će nadomjestiti moju konstantnu usamljenost. Vrijeme kao da nema ulogu zaborava, kod mene ne.

Svako jutro u posljednje tri godine ustajem u 6 sati, spremim se, u 6 i 10 već izlazim iz kuće i trčim 4 kilometra velikim šetalištem pored rijeke. Nerijetko, po povratku stanem u parkiću sa ljuljaškama i toboganima za djecu, pa koristim metalne prečke da radim zgibove. Disciplinirala sam se do te mjere da niti jedan dan nisam propustila, evo već 1095 dana, čak ni na početku kada sam povraćala od bola u svojoj slezeni, od žarenja u plućima i bola u upaljenim mišićima, kada nisam imala snage da nosim svoje krhko tijelo, nisam htjela nikada više da budem bespomoćna i pokleknem. Nisam mogla promijeniti prošlost ali sam dala sve da promijenim sadašnju i buduću sebe.

Dolaskom u novi grad očekivala sam da ću dobiti i novu priliku za sreću, nove prijatelje, novi život, ljubav možda, toliko sam čeznula da dobijem to sve i odmah, kao da je život film ili lagano ljetno štivo, poslije kiše sunce i slične ustaljene floskule, kao da nema prepreka, kao da nema kiše koja pada danima a da se sunce ne ukaže. Nije dovoljno samo htjeti i željeti, jednostavno se nešto nikad ne desi, prihvatiš i kažeš sebi to je ono što je trenutno za mene najbolje i hvala za sve ono što trenutno imam. Zato volim ovaj jutarnji zrak i maglu, savršen opis mog života kojeg sam prigrlila, dugotrajna kiša, dan bez sunca i noć bez zvijezda ali svježina koja za mene predstavlja slobodu i zadovoljstvo što sam postala bolja verzija sebe.

Ne volim misliti o prošlosti, ako samo načnem ta sjećanja upadnem u vrtlog, u beskonačne misli o tome šta sam mogla uraditi drugačije, gdje sam griješila, zašto baš ja i onda ponovo natovarim na svoja leđa onaj sveprožimajući osjećaj krivice i pitanja o smislu života i postojanja. Zato je prošlost ušuškana pod pokrivač ignorancije. Zato se zadovoljavam i tješim polovičnim stvarima, zato sam pasivni posmatrač radije nego aktivni učesnik svog života jer zaista nisam ni zaslužila bolje. Drugi su isto rekli da nisam. Samonametnuti asketski život je najbolja terapija za moje živce i iskupljenje za moje greške.

Zaista ne znamo šta donosi naredni minut i zaista ponekad strogo pridržavanje rasporeda i unaprijed određeni ciljevi izgledaju kao obična smijurija naspram onog što nam je predodređeno. Koliko god se krili i učahurili, ipak ne možemo pobjeći, tog jutra meni je moja prošlost došla na vrata. Nisam bila tu da joj otvorim ali sam je sa pristojne udaljenosti vrlo dobro vidjela. Sva kontrola je otkazala i sve slike prošlosti izlistane su pred mojim očima dovoljnom brzinom da ožive u film. Žanr je romansa koja prerasta u triler i kulminira tragedijom koja idalje traje. Vrijeme je za rasplet i zaključak.

Da, dobro vidim, puštam prečku, brišem znojavo čelo rukom i krećem umjerenim korakom prema vozilu zatamnjenih stakala koje se upravo parkiralo na prilazu moje kuće.

***Svaka kritika ili sugestija je dobrodošla. Nadam se da će biti čitljivo i zanimljivo štivo. Hvala