Iščekivanje

45.

Prije

Kada bih god mahnula ili dozivala nekoga od ljudi koji su se kretali oko objekta u kome sam se nalazila samo bi me izignorisali, a kada sam vidjela da neki nose puške prestala sam ih dozivati. Bili su u nekom obliku tradicionalne odjeće, a nisam mogla tačno odrediti kakve. Bila sam sigurna da nisam više u Panami, niti u okolnim zemljama jer vrlo lako prepoznajem španski ili portugalski jezik. Ovo je bilo negdje drugo. Bojala sam se misli koje su mi dolazile u glavu i nisam htjela da ih izgovorim, bojala sam se znati gdje sam.

Na stolu se hladila hrana. Mirisalo je na začine, mnogo njih i neobičnih, da nisam vidjela svojim očima ne bih nikada pomislila da je to meso i riža ili mastawa kako je to Nasrin nazvala. Bila sam gladna ali jednostavno nisam mogla jesti, gušilo bi me u grlu i nisam mogla gutati. 

Kutija je ležala na krevetu. Nisam htjela da je dodirujem niti gledam njen sadržaj, to bi značilo da prihvatam mogućnost da moja majka nije ona za koju se predstavljala.

"Zašto ne jedeš?" Pita me žena, Nasrin, ulazeći po ko zna koji put u moju sobu. "Ne sviđa ti se?" Obično šutim i ignorišem je, ne mora biti zla prema meni, ipak je saučesnik, ja sam ovdje protiv svoje volje.

"Znaš, zakonom je kažnjivo držati nekoga zatočenog, protiv volje."

Samo uzdahne nekako tužno i gleda onu kutiju na krevetu.

"Zar je protiv zakona biti sa svojom porodicom? Zašto ne pogledaš? Voljela sam jako tvoju majku i ona je mene."

Razbijesni me pominjanje moje majke, priđem krevetu i gurnem rukom tu prokletu kutiju koja odleti na sredinu sobe i prosu svoj sadržaj.

"Prestanite pričati o mojoj majci! Ne zanima me vaša prokleta kutija, nosi se zajedno s njom! Želim da znam gdje se nalazim!" 

Gleda me sa rukom preko usta i vidim da joj trepere suze u očima. Popravi svoj šal, brišući njegovim rubom oči, pokupi pladanj sa hranom i prije nego izađe progovori.

"U Garmsiru si, provincija Helmand u Afganistanu."

U Afganistanu, odzvanjalo mi je u glavi. Upravo takvih vijesti sam se bojala a slične misli su mi se rojile u glavi jer sam se sjetila posljednjeg sastanka u Centrali prije polaska u Panamu i Johnatanovog spominjanja Afganistana. Skliznula sam na pod pored kreveta i nikako nisam mogla shvatiti zašto me doveo ovdje i kako se ja uklapam u tu njihovu priču. Trudila sam se da ne gledam u kutiju ali jednostavno sve je bilo izloženo, neki papiri, pisma, fotografije, nakit. Suze su mi klizile niz obraze a ruke se tresle dok sam podizala fotografiju tako poznatog lika. Jednu, drugu,... desetu, mnošto njenih fotografija, crno-bijelih i u boji, a onda jedna koja me šokira. Moja majka u tradicionalnoj odjeći jarkih boja sa dva vojnika, od kojih je jedan moj otac, svi su veseli i smiju se. Okrenem sliku i pročitam opis Ja, moj Andy i Johnatan '89. Poznavao je moje roditelje. 

Uzmem sliku i lupam na vrata zahtjevajući da mi otvore, ubrzo se pojavi Nasrin pa joj pružim fotografiju.

"Šta znači ovo?! Gdje je Johnatan? Želim da ga vidim!"

"Smiri se. On je otišao, doći će ponovo, brzo."

"Želim da znam šta se dešava!"

"Tvoj djed je odlučio da je najlakše da se sama uvjeriš u ono što ti je rekao ali odbijala si da pogledaš kutiju." 

"Ali kako je moguće da ja nisam znala? Zašto mi baka nikad ništa nije rekla? Sve što znam je da su se roditelji odrekli moje majke zbog udaje za mog oca. Nisam znala ko su i odakle su, a bila sam dijete kada su poginuli. Baka mi nikad nije pričala, obično bi odgovarala da ne zna kada bih je upitala, a onda sam ostala i bez nje i više nije postojao niko koga bih pitala." Strašne misli mi preletiše umom. "Poginuli su zar ne, moji roditelji?" Pitam je hvatajući je za ruke. "Ili je i njih ubio poput Keitha?"