Iščekivanje

31.

"Šta radite kog vraga?!" Potrčala sam prema muškarcima koji su preturali po mojim ličnim stvarima i slagali ih u velike kartonske kutije. Istrgnula sam iz ruke jednog od njih tanku ljetnu haljinu koja se tom prilikom poderala, pa je jedan dio ostao u njegovoj a drugi u mojoj ruci.

"Stevensone! Šta ovo treba da znači?! Ostavite moje stvari!"

"Nemamo vremena za gubljenje! Dovoljno smo izgubili tražeći vas!"

Stevenson je postajao sve crveniji u licu i ljudima dao znak glavom da nastave raditi to što rade.

"Gospodin McAlister je rekao da ideš sa nama. Ova lokacija je otkrivena i nije više sigurno. Poručuje ti da vaš dogovor još uvijek traje, a ti si prihvatila sve uslove. Moj ti je savjet priključi se pakiranju, sve što ostane biće uništeno jer upravo ćemo otkriti curenje plina!" 

Marcus mi je blago neprimjetno kimnuo glavom kao da me uvjerava da uradim upravo to što Stevenson kaže, zatim nestao zajedno s njim iza zatvorenih vrata. Prije toga, Stevenson je obavijestio ljude da polazimo tačno za sedamnaest minuta. Razgledala sam panično okolo po stvarima i shvatila da mi ništa ne treba osim mog rukasaka kojeg sam sinoć spakovala. 

"Ostavite to! Ne treba mi ništa!" Derala sam se na muškarce i šutirala kutije.

"Čuli ste je! Polazak! Max, sačekaj pet minuta zatim aktiviraj!" Obratio se Stevenson srednjovječnom bradatom čovjeku. Ispred su bila tri velika suv-a. Stevenson nas je smjestio zajedno s njim u vozilo koje se nalazilo u sredini. Unutra je već bio vozač, Stevenson se smjestio na suvozačevo sjedište a Marcus i ja pozadi. Puls mi je ubrzavao od nervoze i straha pa sam čvrsto držala svoj ruksak i pokušala uspostaviti ravnomijerno disanje. Osjetila sam Marcusovu ruku iza svog vrata i da me blago stisnuo za rame. Pogledala sam ga i htjela postaviti još milion pitanja ili bar iščitati odgovore sa njegovog lica ali nikakav znak nije pokazivao osim tog blagog stiska mog ramena. 

"Gdje idemo?" Obratila sam se Stevensonu koji me samo pogledao u retrovizoru ne trudeći se čak ni da se okrene. Imala sam neodređeno mišljenje o njemu. Znala sam da je vrlo sposoban u svom poslu, koji god to posao bio, doktor ili nešto drugo, inače ne bi radio za Johnatana. Ponekad je izgledalo kao da radi stvari sa kojima se ne slaže ali ipak ih bez pogovora obavlja. Pitala sam se zašto? Zašto se bavi Johnatanovim prljavim poslovima? Da li je otac, suprug, djed možda? Uzdahnula sam na zvuk eksplozije i okrenula glavu u smjeru pansiona koji je bio zaklonjen visokim stablima jablana iznad kojih se uzdizao tamni oblak dima. Prekrila sam usta šakom kako bih spriječila vilicu da se trese i zvuke cviljenja koji su nekontrolisano izlazili iz mog grla. Bilo je to moje lično čistilište, ti zidovi koji su sada bespovratno nestajali u plamenu. Ugradila sam dio sebe u te zidove u ove posljednje tri godine. Svoje čežnje i želje, svoje misli koje bi isplivale na površinu s vremena na vrijeme kada bi kontrola popustila i tuga me obuzela. Ti zidovi su postali jedini dom koji sam imala, moje utočište i bijeg od stvarnosti koju sam prezirala. Zamišljala sam koja bi prostorija bila Keithov studio, pa sam odabrala visoku tavanicu. Jednom sam uhvatila sebe kako rasčišćavam stvari, pa kad sam shvatila šta radim morala sam sebi nekoliko puta ponoviti da Keitha nema, ne treba mu studio i neće se vratiti nikada. Drugi put sam se pretvarala da je kuća stvarni pansion koji vodim i čak poželjela da to realizujem ali onda bi me gorka stvarnost udarila posred čela. Nikada neću biti mirna sve dok me prate sijenke prošlosti. Ništa mi drugo nije preostalo nego da me sustignu. Nisam mogla više čekati a nisam imala gdje pobjeći.

"Jesi li uredu?" Čula sam tihi Marcusov glas. Posegnuo je rukom i obrisao mi suze. Nisam primjetila da teku. Mrzila sam činjenicu da me vide ranjivu, okrenula sam glavu na suprotnu stranu i razmišljala o svim mogućim scenarijima koji će se dogoditi. Nisam mogla da se ne pitam da li je ovo posljednji dan koji ću živjeti? Razmišljala sam o svom relativno kratkom životu i nisam mu vidjela svrhu niti smisao. Poželjela sam da trčim, ispraznim glavu i samo trčim sve dokle me noge nose, što dalje od svih.