Tragovi [✔]

Poglavlje deveto

Budim se u jedno doba noći sa mučninom, manta mi se i polagano se podižem sa kreveta pokušavajući se priviknuti na mrak. Glava mi puca i unatoč mraku osjećam kako se prostorija vrti oko mene. Kada sam pokušao da ustanem na noge srušim se na hladan beton ove sobe uz tup udarac, Ivana sam uspio time da probudim te me uhvatio ispod pazuha i podignuo, ali čim je to uradio nagon za povraćanjem je postao neizbježan te sam se sagnuo i izbacio iz sebe sve.

"Jebote", pomrmlja Ivan i vikne za pomoć, u roku par minuta se vrata naše sobe otvoriše sa upaljenim svijetlom. Drhtao sam dok me Ivan pridržavao, a dva policajca koja su ušla u sobu su nam prišli. Čim je ovaj jedan uzeo ponovo sam osjetio slabost i sagnuo se za drugu rundu zbog čega su obojica počela da psuju.

"K vragu, sad si našao da povratiš", prokomentira jedan vodeći me iz ćelije. Nisam stigao da išta kažem niti da se okrenem da vidim Ivana, osjećao sam se kao pregažen, slab i nemoćan dok su me vodili niz hodnik. Ne znam čak ni koliko je bilo sati, ali čim sam zakoračio u bolničku sobu vidio kroz prozor izlazak sunca.

"Lezi i potrudi se povratiti u ovu korpu, a ne na pod", kaže mi jedan od dvojice koji je maločas psovao stavljajući korpu pored mog kreveta. Izašli su iz sobe ostavljajući me da ležim u krevetu, stomak mi se osjećao kao isisan, cijelo tijelo mi je drhtalo dok me glavobolja cijelo ovo vrijeme obarala. Počelo mi se ponovo mantati, ali ovoga puta sam sklopio oči i pokušao uhvatiti jedan ujednačeni ritam disanja koji me uspio nakon mukotrpnih minuta da uspava.

***

Hladnoća pomješana sa dodirima me probudilo iz sna. Otvorio sam oči odmah ugledavši Amilu u svom jutarnjem izdanju. Imala je svezanu kosu i umoran izraz lica dok je sa rukavicama na rukama postavljala toplomjer ispod pazuha. Pogledala me na kratko, a onda uzela stetoskop polako mi podižući majicu. Unatoč svom stanju zadrhtao sam pod njenim dodirom, a mišići su mi se napeli dok sam posmatrao kako se i ona napinje dok mi do kraja podigne majicu. Hladna ploča stetoskopa mi dodirne prsa dok sam ujednačeno disao, imala se miran izraz lica šarajući pogledom po mom tijelu, oči su joj blistale i zjenice se proširile iako se trudila da izgleda sasvim neizainteresirano.

"Policajci su mi rekli da si sinoć ustao i ispovratio se", rekla mi je mirnim i prilično tihim tonom. Uspio sam samo klimnuti glavom dok je ponovo povukla majicu nazad na svoje mjesto.

"Još kakve simptome? Jesi imao glavobolju, mantanje, nalet slabosti?"

"Sve navedeno", kažem kratko i ona klimne glavom odlagajući stetoskom na mjesto.

"Zatrovanje želuca", odvrati i zapiše nešto u bilješke, okrenula se ponovo nazad prema meni i uzela plahtu sa kojom me pokrila, a potom se vratila prema velikom željeznom stolu sa bočicama punih vate, iglica i još drugih stvari.

"Izgleda da ćemo se družiti narednih dva ili tri dana, ukoliko ti se stanje ne popravi i duže."

Na tu izjavu ne uspijem suspregnuti maleni smješak, osjećao sam se kao pregažen od voza, ali barem sam ovom prilikom u stanju da budem blizu nje koliko god to zvučalo uvrnuto. Amila se okrenula prema vratima i otvorila ih, ispred je stojao jedan policajac koji je ušao u prostoriju.

"Ima zatrovanje želuca", rekla je policajcu koji je usmjerio pogled na mene.

"Koliko mu treba za oporavak?"

"Dva do tri dana, ako bude potrebno i više. Trebaju mi par stvari iz apoteke, napisat ću spisak i neka se neko potrudi to nabaviti što prije."

Uzela je ponovo bilješke i brzo ispisala nešto, te otrgnula list i dala policajcu. Izašao je iz sobe dok je Amila skinula rukavice i sjela na stolicu, dlanom se naslonila od stol i lagano okrenula glavu prema meni. Posmatrali smo se u tišini, sve dok se ponovo nije obratila:

"Znaš, kada su rekli da ponovo imam pacijenta nekako sam naslutila da si u pitanju ti."

"Znači, očekivala si me?"

"To što sam naslutila ne znači da sam očekivala, Demire", odvrati oštro i uzima knjigu u ruke počevši da je čita. Nisam je prestao čak ni tada da posmatram i znao sam da je osjetila moj pogled na sebi, izbjegavala je skrenuti pogled po svaku cijenu dok je stiskala rubove knjige. Nakon pola sata se ponovo pojavio policajac sa kesom u rukama koju je pružio Amili, zahvalila je i vratila se nazad na svoje mjesto. Uzela je ponovo rukavice i uzela iglu te prišla krevetu.

"Pruži ruku", naredila mi je i poslušao sam. Tražila je venu, a kada je našla zabola je iglu nakon čega je u samo par minuta uspjela i uključiti infuziju.

"Kako se osjećaš?" Upitala je.

"Usrano", kažem uz prisiljeni osmijeh kojeg je ona uzvratila.

"To ti vjerujem, trebalo bi biti bolje nakon ove bočice."

"Družit ćemo se tri dana?"

"Otprilike", kaže i na kratko me pogleda. Sklopio sam oči od umora dok sam osjećao kako sve više i više gubim osjećaj tvrdog madraca ispod sebe. Da mi je iko rekao da ću završiti u bolničkoj sobi kod Amile nasmijao bih se, jesam bio par puta ovdje, ali tad ona nije ni radila, a sad...stvari su drugačije.

Čuo sam šuštanje od strane nje, te lagano otvorio oči da vidim štabradi. Sjedila je na stolici i otvarala čokoladu koju je potom lagano odgriznula i sklopljenih očiju uživala u ukusu. Zapamtit ću da voli čokolade, kad izađem iz ovog pakla ću da je iznenadim sa čokoladom kao zahvalu. Pogledala je u mene nakon par sekundi i nasmijala se:

"Ponudila bih i tebe, ali nažalost ne smijem."

"Izvini što te pitam, ali da li su ženski problemi?"

Izbezumljeno me posmatra par sekundi dok spušta svoju čokoladu u krilo:

"Čas si sva nervozna i bijesna, a čas si...prilično dobre volje i ljubazna", objasnim i gledam kako počinje da joj se obrazi rumene od moje izjave.

"Nije, samo me nekad prilično dobro iznerviraš."

"Pa, pokušavam da ubijem ovu monotoniju i led, ali ti očigledno to ne želiš da shvatiš."

"Ah da? Možda ne želim isto što i ti", odvrati dok joj se nervoza prepoznaje u tonu glasa.

"Ne bih tako rekao, davala si zadnjih par puta jasno do znanja svoju zainteresiranost."

Nastala je tišina između nas, posmstrali smo se neko vrijeme sve dok nas nije kucanje na vratima prekinulo. Vidio sam trag olakšanja na njenom prekrasnom licu dok je ustala sa stolice i otvorila vrata. Unutra je ušao jedan od policajaca govoreći joj da je vrijeme ručka.

"Doći ću za pola sata", rekla je i zatvorila vrata za sobom.