Tragovi [✔]

Poglavlje šesnaesto

Nervoza je rasla dok sam čekao kod hodnika da dođu po mene Ajlin i Sergej. Bio sam uzbuđen, napet, na rubu suza, na rubu smijeha, toliko emocija koje nisam mogao ili sam barem jedva uspjevao držati u sebi. Isčekivao sam da se pojave iza vrata, da im mogu prići bez da se iza mene pojave policajci koji će pratiti svaki moj pokret.

Sat na zidu je sporo otkucavao, kao cijela vječnost dok sam nervozno cupkao nogom.

Čuo sam u daljini ubrzane korake i smijeh, a ubrzo nakon toga sam shvatio ko je u pitanju. Vrata su se naglo otvorila i u hodnik su dotrčale Sara i Mia u moj zagrljaj. Čučnuo sam i obe ih primio u moje naručje, grleći ih snažno kao da ih prvi put vidim. Par sekundi poslije su došli Ajlin i Sergej koji su nas posmatrali iz daljine. Ustao sam, držeći ih obe u rukama, te polako krenuo prema Ajlin i Sergej. Spustio sam Saru i Miu na pod, a potom zagrlio Ajlin i Sergeja.

"Jesi spreman?" Upita me Ajlin, čvrsto mi stisnuvši ruku.

"Nikad spremniji", odvratim i široko se osmijehnem osjećajući peckanje u očima.

Deset minuta poslije, sjedio sam u njihovom autu i krenuo nazad za Sarajevo. Toliko je godina prošlo i toliko se stvari promjenilo van visokih betonskih ograda da mi se činilo kako sam naglo skočio u neku daleku budućnost. Zadivljeno sam posmatrao okolinu dok sam pogledom šarao svuda poput malog djeteta, Sara i Mia su sjedili pored mene i igrale se.

"Za deset minuta smo u Sarajevu", kaže mi Sergej i znao sam da je to značilo da ću uskoro biti u svojoj avliji kod roditelja. Moja napetost i nervoza su se pogoršali zbog tog saznanja, sve mi se činilo kako je ovo još jedan od onih snova koje sam sanjao godinama unazad u ćeliji, a kada bih se probudio svaki put bih zaplakao poput djeteta, ali ovo nije bio san, bila je stvarnost i po prvi put nakon toliko godina mi se činilo kako je stvarnost zapravo prelijepa.

Kada sam shvatio da smo ušli u ulicu gdje su moji roditelji, gdje je moj dom stegnu me nešto oko srca. Jedva sam prepoznao ulicu jer se toliko stvari promjenilo od tada. Sergej je usporio i parkirao kod kuće gdje je prije mnogo godina Sergej živio. Izašli smo iz nje i odmah sam iza sebe čuo glasove, polako sam se okrenuo i od šoka otvorio usta. Kod kuće mojih roditelja je bilo preko trideset osoba, bijeli stolovi i stolice i parkirana auta pored pločnika. Ajlin me lagano pogurnula naprijed i u daljini ugledam svoju mamu kako trči uplakana u moj zagrljaj. Uspio sam se pripremiti i dočekati je, ali nisam uspio da suzdržim svoje suze. Zaplakao sam kao malo dijete dok sam grlio mamu i konačno znao da ću to moći svaki dan da radim. Prišao mi je otac, a poslije toga i Sara i ostali prijatelji i rodbina. Svi su bili tu da me dočekaju i priredili su ugodno iznenađenje.

Sjeli smo za stol, dok su Ajlin i ostale djevojke servirale hranu. U pozadini je svirala muzika, mogao sam napokon jesti pravu hranu i uživati, ali mi se još uvijek sve ovo činilo tako nestvarnim.

Poslije fešte su počeli odlaziti i rastajati se, otišao sam u kuću i nazad u svoju nekadašnju sobu, osjećao sam se ispunjenim ponovo biti ovdje, na sigurnom.

"Hajde, siđi dolje kad se raspremiš i istuširaš, biće kafa!" Najavi mama i silazi niz stepenice. Poslušao sam je i uzeo novu odjeću koju su kupili vjerovatno prije mog dolaska i otišao u kupatilo. Bilo mi je toliko čudno nakon toliko godina ući u sređenu kupaonicu koju nisam morao dijeliti sa deset drugih osoba. Imao sam svoju privatnost i dok sam sebi namjestio toplu vodu naježio sam se, svaki put iznova realizujući da sam izašao i uspio preživjeti sve te godine u zatvoru.

Ušao sam pod tuš i dok je topla voda kvasila moje tijelo nisam mogao biti ushićeniji i zahvalniji životu i Bogu što sam preživio mračne dane u zatvoru.

Dugo sam se zadržao pod tušem, sve dok nisam osjetio da je voda postala hladnija. Ugasio sam vodu i presušio se, a onda presvukao u odjeću koju sam ponio sa sobom. Sišao sam u dnevni, tamo su sjedili moji roditelji, Ajlin, Sergej i njihova djeca te Sara. Pridružio sam im se i sjeo pored Sare. Uzeo sam šolju kafe i uživao u njenom mirisu, a i ukusu. Nisam je dugo okušao.

"I, Demire, šta ćeš sad kad si slobodan?" Upita me otac, ali ga mati odmah lupne po ruci.

"Daj, tek je došao i odmah ga ispitivaš?"

"Neka, u redu je", kažem mami "planiram odmah sutra tražiti posao."

"Što ne bi malo odmorio?"

"Dovoljno sam odmarao u zatvoru", kažem uz prisiljen osmijeh.

"U redu, kako god ti želiš", pomrmlja mati, negodujući kao inače kada donesem neku odluku koja nije baš najbolja za mene kako ona tvrdi, ali znao sam tačno šta želim. Nisam ležao u zatvoru toliko godina, a da nisam imao isplanirano šta ću kad izađem. Čim bih izašao iz zatvora, išao bih u potragu za posao i već krenuo u potragu za manjim stanom gdje bih se osamostalio. Ne žurim, ali isto tako ne planiram ostati kod svojih jer sam spreman isponova sve započeti i boriti se za lijep i ugodan život.

Poslije kafe sam otišao da se spremim za spavanje, sutra je velik dan za mene.
Čim sam ušao u svoju sobu i legao na svježu i čistu posteljinu na mekanom madracu sklopio sam oči, dok mi je u pozadini lutala zamisao gdje je ona.

Amila, žena koja mi je dala izazov.

Slagao bih kada bih rekao da nisam razmišljao da prekrišim obećanje. Toliko mi se puta vrtio film u glavi kako se nekim borim, kako se jedno jutro bolestan budim samo kako bih ponovo mogao okusiti njenu blizinu, ali svaki put bih se podsjetio kako sam obećao da neću ništa uraditi.

Nadati se da ću čim se naviknem ponovo na slobodu pronaći je i osvojiti, to mi je trenutno najveća motivacija.