Tragovi [✔]

Poglavlje dvadeseto

Čuo sam je kako se svađala sa sestrom, premda to nisam želio, ali me pogodilo što je Amili rekla one stvari. To mi je dalo do znanja da, bez obzira koliko se sad trudio postići nešto, ljudi će i dalje da me gledaju kao bivšeg zatvorenika zbog dilanja droge. Ta me spoznaja deprimirala, ali nisam dozvolio da me to kontroliše.

Kada sam se pozdravio sa Amilom i dobio i njen broj jer smo planirali sutradan na kafu krenuo sam kući. Vozio sam polako i razmišljao i dalje o Nermininim riječima.

Predrasude su bile neizbježne ovdje, znao sam da će ljudi biti oprezniji sa mnom na početku, ali kad tad će shvatiti da više nisam onaj isti Demir prije sedam godina koji je bio nerazuman i nepromišljen. Onaj Demir prije sedam godina je bio izgubljen u odraslom svijetu, očajan i nemoćan, smatrao je ispravnim ono-zapravo, znao je da nije ispravno, ali nije pronalazio drugi izlaz jer ga bilo odviše sramota pred ljudima jadikovati, a mogao je izbjeći zatvorsku kaznu i nastaviti normalan život.

Međutim, bio sam na uvrnuti način sretan što su me uhitili i dali takvu kaznu, unatoč tome što sam propatio. Bez nje ne bih postao ovaj čovjek koji sam sad.

Kada sam stigao pred kućom mojih roditelja parkirao sam auto, a potom pješke krenuo do stana kako bih se presvukao i eventualno otišao u teretanu vježbati. Trebao mi je izduvni ventil koji je, u ovom slučaju, bio trening.

Pronalazio sam načine kako se fokusirati i ostati pribran, kako unatoč lošim danima mogu pronaći i trunčicu pozitive jer poslije izlaska iz zatvora mi život nije bio jednostavan. Morao sam krenuti ispočetka, pronaći posao, pronaći stan, vratiti se u ritmu gradskog života i ponovo naučiti i zapamtiti sve ulice u Sarajevu kao da sam turist, jer na neki način sam to i bio. Ne vidjeti rodni kraj niti jednom u posljednjih sedam godina je promjenila sve kod mene, pa tako i to da sam ga zaboravio skoro.

Nakon dva sata treninga sam se vratio kući i istuširao, a poslije sam nazvao Alena da idemo na kafu.

Svratio sam kod roditelja, mama je radila u cvijetnjaku, a otac oko auta.

"Nisi jučer svratio", kaže otac.

"Iskrsnulo mi", kažem i mama se okrenu prema meni.

"Šta si radio?"

"Bio sam u Zenici", oboje me pogledaše u čudu.

"Šta ćeš u Zenici?" Upita me mati ponovo. Iako nisam želio odmah reći za Amilu jer sam smatrao da je još previše rano, nisam ih želio lagati.

"Bio sam sa djevojkom", kažem i pratim majčinu reakciju.

"Djevojku?" Klimnuo sam glavom.

"Ko je, šta je?"

"Ispričam ti drugom prilikom, trebam na kafu sa Alenom."

"Mladiću, želim da svratiš kod nas poslije kafe i sve mi ispričaš!" Zaprijeti mi mati, mahajući sa malom lopaticom u zraku dodatno naglašavajući koliko je ozbiljna. Nasmijao sam se i poljubio je u obraz zbog čega se istog trena nasmijala i smirila.

"Obećavam, sve ću ti ispričati."

"Pamet u glavu, jel planiraš ozbiljno sa njom?" Upita me otac.

"Tek smo se počeli viđati, ali imam u planu."

"Ako je tako, ne čekaj puno."

Ušao sam u auto i krenuo kod kafića gdje me Alen trebao čekati. Ušao sam unutra i sjeo za stolom gdje je on sjedio, naručio sam sebi kafu i kolač, a potom započeo razgovor sa njim. Alen je bio tip kojem je sve ravno do poda, kako bi se to reklo. Bio je tih, ali prilično nemiran kada je u društvu i stvarno je bio dobar prijatelj i sasvim korektan. Sjećam se prvog radnog dana kada sam došao na posao, spojili su me sa njim da radim kako bih se isprva upraksao da bih kasnije mogao sam raditi.

Toliko je bio tih da sam ga morao pitati da li je ikad upao i neku tuču ili svađu, na šta me on zbunjeno pogledao i pitao zašto me zanima.

"Pa čovječe, jedva te čujem koliko si tih", kažem uz blesavi osmijeh.

"Mogao bih se sa tobom sad posvađati", odvrati isprva ozbiljan, ali par sekundi poslije mu vidim osmijeh na licu. I tako smo se počeli družiti, prilično spontano.

"Pa šta ima, kako prođe sastanak?" Upita me. Rekao sam mu, naravno, za svoj bivši život u zatvoru i Amilu, kako sam je upoznao i kako sam planirao izaći sa njom. On me podržavao i bio je jedan od onih koji me nisu osuđivački gledali kada bih spomenuo da sam bio u zatvoru. Rekao mi je:

"Moj brat je u zatvoru, ali znam da se promjenio i pokajao."

"Prošlo je dobro, kao što vidiš blistam", odvratim uz osmijeh.

"Dakle bila je tjelovježba?"

"Tako je, ma da, nije to jedini razlog što se cerekam."

"Znam, izlazite opet?"

"Dogovorili smo se, pa sad", sliježem ramenima i pogledam na sat, tri sata i dvadeset minuta.

"Nešto nije u redu?" Upita me Alen i uzima kutiju cigara vadeći jednu.

"Ma, nije ništa."

"Nisi dobar u laganju, baš se pitam kako si uspio šest mjeseci biti nezapažen u kriminalu", bocne me prstom po prsima nakon što je zapalio cigaru i nasmijao se.

"Zaboravio sam i kako se laže", prevrnem očima "nego, imam pitanje."

"Reci."

"Jesi imao pretpostavke o meni nakon što sam ti rekao da sam bio u zatvoru?"

Alen me oprezno osmotri, pažljivo dok je polako izvadio cigaru iz usta i pustio dim, zaškiljio je očima:

"Zašto me to pitaš?"

"Samo mi iskreno odgovori."

"Nisam, jedino što sam se pitao jeste da li si ikoga ubio."

"Misliš li da tako svako misli kada saznaju da sam bio u zatvoru?"

"Zašto postavljaš tako glupa pitanja?"

"Nisu glupa."

"Jesu jer te ne treba zanimati šta ko misli o tebi, zaboli te, promjenio si se i stvaraš sebi lijep život uprkos prošlosti. Dakle, koga briga šta će ko misliti?"

Ušutio sam, polako prolazeći rukom kroz kosu. Bio je u pravu, no svjedno sam imao loš osjećaj. Ako je Amilina sestra tako burno reagovala, kako bi reagovali njeni roditelji kada bi me upoznali? Kako bi, zaboga, mogao da nešto ozbiljno sa njom imam ukoliko bi me njena familija gledala poprijeko zbog prošlosti?

"Sad budi iskren sa mnom, zašto mi postavljaš ta pitanja?"

"Zbog Amile", kažem i primjetim zbunjen izraz na njegovom licu pa brzo nastavim "tačnije njene familije."

"Bojiš se da će te osuditi?"

"Već su počeli, jutros sam čuo Amilinu sestru u drugoj sobi kako je napada i osuđuje što je sa mnom jer sam bio u zatvoru."

"Brate, tu ti ne mogu puno pomoći. Ti si dobar čovjek, a Amila te voli i oni to moraju prihvatiti, trebali bi, a i naravno trebaju da ti pruže šansu jer svi možemo napraviti greške u životu."

"Zapamtit ću to", kažem.

"Ne razmišljaj o tome još, rano je. Osim toga, uživaj sa njom dok nije počelo biti ozbiljnije, tada ide sve ili ništa."

"Ja sam spreman i na to."

"To ti vjerujem, na čelu ti piše da je voliš do nebesa" prevrnio je očima. Nasmijao sam se tome i uzeo gutljaj svoje kafe, uživajući u njegovom društvu i zahvalan na ovom razgovoru. Sada sam opušteniji i znam, vjerujem, kako ćemo uspjeti.