U sjeni

1. dio

Ponedjeljak, 22.05.

"Alisaaa, budi seee" čujem mamu kako me viče. Moram u školu. Uvijek je smatrala da je alarm loša ideja i da ću prespavati školu što uopće nije istina.

"Budna saaaam" viknila sam kako bi znala da sam budna

"Šta vičeš toliko? Jesi normalna?" sada je na mene vikao Lucas

"Ti začepi" odgovorila sam mu. Mrzim njegovo ponašanje prema meni. Kod kuće super, škola "tko si ti?"

"Alisa, kako se to ponašaš prema bratu?" Pitao me je tata. Prodike na rano jutro. Krasno.

"Zakasnit ću u školu. Nemam vremena za ovo."

-Otišla sam u kupaonu i obavila sve što trebam. Vratila sam se u sobu. Obukla sam se, blago našminkala te svezala rep. Ništa posebno.

-Idem pješke do škole jer mi je potrebno 5 minuta do iste. Došla sam u školsko dvorište i pogledom tražila Piu. Našla sam ju i krenila prema njoj.

"Heej" pozdravila sam ju i stala do nje

"Dobro di si ti? Ja tebe tražim, tebe nema"

"Ma ne pitaj..." samo sam joj odgovorila. Zna i sama na šta mislim pod tim "ma ne pitaj..."

"Ajde idemo da ne zakasnimo na sat" rekla sam joj jer nisam htjela o tome pričati. Nisam htjela zamarati ni nju, a ni sebe.

-Ušle smo i sjele u klupu u kojoj inače sjedimo. Ja do prozora, a Pia do mene. Ušla je profesorica iz kemije i počela objašnjavati. Pozorno sam je slušala, dok je Pia bila zamišljena. Nešta nije u redu s njom danas.
...
Završila su prva tri sata što znači samo jedno. Veliki odmor.

"Što se događa sa tobom?" pitala ju jer je cijelo vrijeme tužna

"Alisa...ja se selim" rekla mi je jedva tužno, a ja nisam mogla vjerovati. Odazi jedina osoba kojoj sam jedino vjerovala u ovoj školi i jedina osoba zbog koje sam imala samopouzdanja.

"...zbog toga moramo ići"

"Alisa slušaš li me?"

"Da...oprosti, gdje se seliš?"

"U Pariz" ne mogu vjerovati što čujem.

"Kako ću ja bez tebe!?" počele su  mi ići suze, a ja sam ih cijelo vrijeme brisala

"Bit ćeš oke. Moraš biti, za mene. A osim toga dolazit ću ja. Svako ljeto, a možda i za blagdane. U ostalom znaš da se možemo čuti" bilo mi je lakše kada je to rekla, no ne previše.

"Ali..." prekinila me

"Alisa Novelčić! Ja vjerujem u tebe. Znam da ćeš moći bez mene. Ajde jedi, zvonit će" oke, smirila me. I to dosta.

"Još jedno pitanje...kada ideš?" pitala sam ju jer me jako zanimalo

"Ne znam. Danas sam tek saznala da idem"
...
-Gledam film trenutno i plačem kao nitko. Tko god da je gledao "3 metra iznad neba" morao se bar na jednoj sceni rasplakati. Gledala sam taj film puno puta i svaki put se rasplačem. Stigla mi je poruka, no nisam ju odmah otvarala jer je bila meni jedna od dražih scena. Odlučila sam pogledati tko je. Pia. Otvorila sam poruku i zamalo počela plakati još jače.

Tata mi je rekao da krećemo ujutro u 5. Stvarno mi je žao, da sam saznala prije javila bi ti. Pazi na sebe i ne daj da te netko povrijedi. Volim puno❤😘

Btw čujemo se kad dođem❣

Pogledala sam u sat. Stignem. Obavila sam sve što trebam i sišla brzo u dnevni gdje su mama i tata gledali TV. Gledali su me kao da nisam normalna i nije im bilo jasno gdje idem u 8 navečer.