Stockholmski Sindrom

Cigarete

        Blijedo jutarnje sunce se probijalo kroz zastore čime je bila obasjana prostorija. Zrake sunca padale su na njeno svijetlo lice dok je par nemarnih pramenova kose dodirivalo čelo. Ležala je na krevetu sklupčana u posteljini čvrsto spavajući. Mrkla tišina ispunjavala je sobu, sve dok se prodorni piskutavi zvuk alarma na noćnom ormariću nije oglasio, na što je tiho promrmljala okrećući se. Nepodnošljiv zvuk alarma je i dalje odzvanjao što ju je primoralo da otvori oči. Polako se podignula i ugasila alarm na noćnom ormariću. Zagnjurila je glavu u jastuk duboko uzdahnuvši. Tupa prodorna bol se širila njenom glavom, a težina je činila njeno tijelo izuzetno tromim. Protiv volje, sklonila je posteljinu sa sebe shvativši da je njeno golo tijelo obmotano samo u bijeli ručnik. Slike sinoćnjih događaja počele su joj navirati u glavu. Opet ga je sanjala, samo što se ovaj san doista činio stvarnim. U glavi je imala mutne slike njegovog lika u crnim hlačama i bijeloj majici. Bila je na trenutak uvjerena da je zaista to bio on, jer je mogla osjetiti njegove dodire na svojoj koži. No, odmah je svaku mogućnost da je to bio zaista on potisnula slikom kad joj je rekao tako jednostavno i lako da ga zaboravi i da se nikada više neće vratiti. Proklinjala je snove i njega, dok ju je možda u dubini duše tištila ta činjenica iako je pokušavala skupiti svu mržnju prema njemu. U njoj je gorjela želja da ga vidi iza rešetaka što joj je izmamilo jedan pomalo zlobni osmijeh na usnama.

       Lijeno je ustala iz kreveta razmišljajući o snu. Noge su joj se činile tako teške i nestabilne, dok ju je u glavi osjećala pritisak koji se poatepeno pretvarao u pulsirajuću bol. Bosnih nogu je pažljivo hodala, jer je blaga vrtoglavica sprječavala da lako hoda. Teško je dokoračala do ogledala u sobi gdje je zastala gledajući svoj odraz. Njena plava kosa bila je razbarušena tako da joj je upadala u oči. Njene plave oči bile su krvavo crvene i natečene, a tamni sivi podočnjaci odavali su sve njene brige koje je pokušala ublažiti alkoholom. Njeno oblo lice imalo je boju porculana. Rukama je prošla rukom kroz zamršenu kosu teško uzdišući. U mislima imala je sliku tog bezobraznog momka zlobnog osmijeha. Nije to više bio on koji uvijek pobjedi, već njen um.

        Duboko je uzdahnula i uputila se ka ormaru otvorivši ga. Izvukla je crnu pamučnu majicu, kratke hlače i donje rublje, te de brzo obukla i otišla u kupatilo. Uzela je tabletu protiv bolova iz ormarića i popila ju kako bi se riješila tupe boli u glavu prouzrokovane prekomjernom količinom alkohola. Obavila je ličnu higijenu i počešljala kosu vežući je u rep. Podočnjake je prekrila šminkom, no ipak su se i pored šminke mogli jasno vidjeti. Na obraze je stavila blago ružičasto rumenilo, kako bi prikrila blijedu boju obraza. Izgledala je kao svaka djevojka, samo joj je nedostajao osmijeh koji dugo nije imala na licu.

        Možda joj se činilo da se probudila nakon još jednog sna, jer više bi bilo njegovih tragova, ali ovog puta je bilo njegovog traga. Na podu kupatila ležalo je nešto njegovo. Taylor se pažljivo sagnula i podigla s poda kutiju cigareta, one zbog kojih ga je Taylor prekoravala svaki put kad bi ih uzeo u ruke. Mrzila je nekoga vidjeti s cigaretom u ruci, koji dopušta da ga ovisnost pobjedi.

        S nevjericom ih je držala u ruci gledajući kao da je to nešto što prvi put vidi. Pitala se da li je stvarno bio u njenoj kući. Svakakve slike su joj prolazile glavom. Samo su se ista pitanja ponavljala, jedna za drugim. Sjela je na pod još uvijek držeći kutiju cigareta u ruci. U tišini se jasno moglo čuti njeno neuravnoteženo disanje. Mislila je da nema hrabrosti da se opet pojavi i bila je gotovo sigurna da je nakon dvije godine zaboravio na nju. Njenu tvrdnju suzbijala je činjenica da se dosta toga sjećala, iako u magli. Obećala je sebi da više nikad neće okustiti alkohol upravo zbog sinoćnjeg događaja. Bilo je toliko pitanja na koje nije mogla dati odgovor. Nije shvatala šta je želio ovog puta i zašto se uopšte vratio. Samo je čvrsto stezala kutiju cigareta u rukama.

      Činjenica da se on doista možda vratio izluđivala ju je, iako je podsvijesno to željela. Razmišljala je o tome da možda nije u pitanju on, iako je to bilo neosporivo. Baletna haljina je bila od osobe koja je dobro znala njenu prošlost, a možda je i ovo bilo od te iste osobe, no za njenu otmicu niko nije znao. Riješila je da ipak vjeruje da je zaista Harry bio u njenoj kući.