Stockholmski Sindrom

Vožnja

     1. sat

   
    Čežnjivo je gledala kroz prozor posmatrajući napuštene oronule kuće koje su se nalazile uz cestu. Dio ceste kojim su prolazili bio je nekako sablastan uprkos tome što je bio dan. Krajolik je bio prekriven čistom snježnom bjelinom koja je posebno isticala pustoš ovog kraja bez žive duše. Na neki način je osjećala mir znajući da se nalazi daleko od užurbane mase ljudi i automobila i da se nalazi na pustoj cesti. Krajičkom oka je pogledala Harryja koji se činio fokusiranim na put ispred sebe. Vladala je ugodna umirujuća tišina koju je ona odlučila prekinuti.

       ,,Gdje su ostali? " upitala je, a on je na trenutak skrenuo pogled sa ceste na nju. Gledala je u retrovizor, ali nije bilo nijednog auta iako su tri auta na početku bila iza njih. Tek je tada shvatila da se sami nalaze na cesti.

         ,,Nisu daleko. Pretpostavljam da su otprilike udaljeni pet kilometara. U svakom slučaju, manje smo upečatljivi ovako. " tada je vratio pogled na cestu i nastavio šutjeti kao i prije. Klimnula je glavom i isfrustrirano sklonila šiške koje su joj upadale u oči. Nakašljala se i nastavila posmatrati krajolik što je obožavala raditi u toku vožnje.

        Kroz um su joj tada prošle mutne slike iz djetinjstva. Vidjela je malu petogodišnju djevojčicu na zadnjem sjedištu očevog auta kako oduševljeno posmatra prekrasnu okolinu. Oduvijek je više voljela samo putovanje od odredišta. Cilj nije uvijek bio najbitniji, već put do njega.

      2. sat

    

     Bilo je čudno provoditi toliko vremena sa njim nakon svega. Nije bila sigurna da li joj prija njegova blizina ili ga se još uvijek užasava na neki način zbog svega što je učinio. U jedno je bila sigurna, a to je da ne želi da budu još zadugo sa njim. Iako je tišina u autu bila ugodna, ona ju je primorala da iznova razmišlja i preispituje svoje postupke. Živciralo ju je što Harry samo šuti i nijemo gleda u cestu držeći ruke na volanu i vozeći. Iako je dosta stvari izašlo na vidjelo u posljednjih nekoliko dana, znala je prepoznati kad postoji još nešto skriveno. Bila je sigurna da postoji još dosta stvari koje on nastoji da sakrije od nje, te je upravo zbog toga obećala sebi da će biti pažljiva. Jutrošnji događaj se nije smio više ikad ponoviti.

       ,,Zašto nisi priznao sve mnogo prije? " to pitanje ju je dosta puta proganjalo ovih dana. Zašto je baš priznao sve sada kada je imao toliko prilika i načina, pitala se. Dobro se sjećala noći kada se vratila kući i zatekla njega kako pravi nered po njenoj kući. Tada je počela da preispituje mogućnost da je nešto tražio što mu je bilo bitno.

Skrenuo je pogled sa ceste na trenutak dok je na licu imao onaj isti zlobni polusmiješak. Njegove zelene oči su prodorno gledale u nju, kao da su željela da ona bude ta koja će odgovoriti na pitanje. Sljedećeg trenutka vratio je pogled na cestu stežući ruke oko volana tako da su mu vene postale izražene. Nije izgledao ljuto, već na neki čudan način uzbuđeno.

,,Zar ti ova naša igrica nije bila zabavna? " upitao je nestašno zagrizavši donju usnu. Taylor je zbunjeno podigla obrve gledajući u njega i pokušavajući da shvati šta je zapravo želio reći. Mrzila je njegovu tajanstvenost, a ponajviše to kada je na njena pitanja odgovarao potpitanjem. Nervozno je prstima stiskala rub jakne dok je teško uzdisala isfrustrirana Harryjevim pitanjem.

,,Šta želiš reći time? " samo se hladno nasmijao kada ga je upitala. Bilo je to još jedno pitanje u gomili prethodnih pitanja koja su ponekad bila zastrašujuća. Sav razgovor sa njom bi se uvijek svodio na ogromnu količinu pitanja sa njene strane i premalo odgovora sa njegove strane. Ponekad je više volio šutnju nego takve sumorne razgovore.