Stockholmski Sindrom

Teorija

      Plavetnilo uzburkanog mora odavalo je utisak dubine. Hladni vjetar je nosio miris morske soli. Njene plave oči gledale su u beskonačni ponor. Samo je trebala napraviti jedan korak da se zauvijek izgubi u ništavilu. Smrt se činila kao sloboda i spas.

      Lagano se okrenula prema njemu koji je stajao svega par metara od nje. Znala je da ne može pomoći od njega, upravo kao što je je uvijek naglašavao. Polako joj je prišao. Ravnodušno ju je gledao sumnjajući da će izabrati smrt kao logično rješenje, iako ju je shvatao. Čak je i sam bio umoran od svega, ali bilo je nešto što ga je razaralo, te bi svaki put odustao da je pusti. Ovog puta nije smio da je smrt oduzme od njega. Trebao ju je, ali nikad nije zašto.

        ,,To nije pametno. Smrt nije rješenje. ’’ Pokušao ju je riječima uvjeriti da odustane od svoje odluke, ali ona se samo hladno nasmijala dok su istovremeno slane suze klizile niz hladne blijede obraze. Nije mogla da vjeruje vlastitim čulima, jer su joj se njegove riječi činile nestvarnima. Zarivala je nokte u kožu dok je napravila sitan korak unutrag bivajući bliža svojoj propasti. Osjećala je kako je zvuk vjetra zove u beskrajan ponor plavog okeana. Znala je da je konačno došao kraj zatočeništva.
        ,,Ti si me davno ubio, a sada samo dovršavam tvoj posao. Moja smrt će biti oslobođenje za oboje. Zar to nije ono što oboje želimo? ’’ Od samog početka je znala da ništa neće biti lako kada je postala detektiv. Bila je samo djevojka sa ciljem da zadovolji pravdu, ali je odjednom sve izgubilo smisao. Nakon svega, stajala je na stjeni želeći da se pridruži svom ocu. Mogla je čuti i osjetiti svoje srce u grudima koje turobno kucalo kao da su posljednji trenuci.

         ,,Moglo je sve biti drugačije. Mogla smo biti isti. Mogli smo umrijeti zajedno. ’’ Spustio je glavu teško uzdišući. Nije je mogao gledati, jer je samo vidio ono što je razorio. Često je znao zamišljati kako bi bilo da su isti. Znao je da bi sve bilo drugačije da su se našli u drugim okolnostima. Trebao je osjećati nešto dok ju je gledao kako stoji na rubu smrti, ali nije osjećao ništa kao ni ona. Po tome su bili isti, slomljeni i uništeni.

       ,,Samo bih voljela znati zašto si sve ovo uradio. Da li je bilo vrijedno? ’’ Od prvog dana se pitala zašto baš ona kojoj je jedini cilj bio zadovoljiti pravdu.  Oboje su imali vlastite tajne, ali on je bio uistinu sačinjen od njih. Samo joj je bilo potrebno da zna uzrok svega.

       ,,Bilo je vrijedno. Svaka sekunda je bila vrijedna. ’’ Nije bila iznenađena njegovim odgovorom, jer je već dobro znala kakav je. Pokušala je barem na trenutak pronađe nešto u njegovom pogledu što bi joj dalo doznanja da ipak postoje neka osjećanja u njemu, ali sve što je vidjela bilo je ništavilo. Imala je osjećaj da je nešto uticalo na njega da je postane takav, jer se ljudi ne rađaju zli, već to postaju. Ponekad joj se činilo da su potpuno isti.

        ,,Nadam se da će te pratiti sjećanja i moj lik i da će te uništiti sve dok sam ne uradiš isto što i ja. ’’ Sumnjala je da će on ikad biti na rubu kao što je ona, jer njega nije imao ko gurati ka ponoru. Činilo joj se kao da je uzeo knjigu njenog života i ispisao stranice slovima koja su krvarila. On je ispisivao te stranice završivši epilog kako je on želio, te preostala samo završna riječ. Dok ju je posmatrao imao je osjećaj da je gledao vlastitu dušu. Ona je bila prekrasna umjetnina koja je sada bila uništena. Drugi su je uništili bacajući crnu boju i time prekrivajući prave žive boje. Nije bio siguran može li se ispod tog sloja crne boje istinu naći stari sloj boja koje su bile savršena kompozicija umjetničkog djela. Možda je zaista samo beskonačan plavi okean mogao saprati crnu boju sa umjetnine ili je samo bilo potrebno vrijeme da crnilo izblijedi.

        Prije nego što je napravila posljednji korak ka konačnom kraju, znao je da mora ovog puta učiniti ono što je ispravno.

         ,,Slobodna si. ’’ Lagano se spustio na koljena dok mu je hladni vjetar dodirivao lice. Znao je da je došao taj trenutak kad će skinuti okove sa njenih ruku. Došao je kraj igri u kojoj su oboje bili gubitnici.

        ,,Da, tako malo me djeli do potpune slobode. ’’ Njeno krhko tijelo će završiti u okeanu. Pluća će joj se napuniti vodom i tad će konačno moći da diše.

       ,,Nisi shvatila. Neće te smrt osloboditi, već ja. Puštam te. Konačno si slobodna. Više ti neću stajati na putu. ’’ Zadržao je dah i zatvorio oči osjetivši pritisak u grudima. Mogao je osjetiti kako zuri u njega tražeći dodatne odgovore. Njegove riječi su se kao odjeci iznova ponavljali u njenom umu. Slično tako je zamišljala da će je jednog dana pustiti, iako je istinu sumnjala u to. Niti sada nije znala da su njegove riječi istinite ili ju je samo želio odgovoriti od smrti kako bi je nastavio uništavati. Nesvjesno se odmicala od ruba, te je zastala do njega. Gledao je ravno ispred sebe, kao da se trudio da je ne pogleda u oči. 

        ,,Idi! ’’ Jasno je razaznala riječi na njegovim usnama, a tog trenutka se nije premišljala. Sporim koracima se počela udaljavati od njega posmatrajući ga kako je koljenima okrenut leđima. Njeni koraci su postajali sve krupniji, te je na kraju trčala prema šumi, gdje se njen lik izgubio.

       On je gledao beskrajno plavetnilo znajući da je barem jednom u životu napravio ispravnu odluku.

         Stare loše uspomene su joj igrale u umu kada je shvatila šta se zapravo događa. Na najgori mogući način je saznala da su dvije osobe koje je najviše mrzila zapravo povezane snažnom vezom. Ista zlobna krv je tekla njihovim venama. Nije znala šta ju je više iznenadilo, to što Thomas ne postoji, odnosno ima lažni identitet ili činjenica da je njen otmičar zapravo sin njenog očuha. Odjednom je sve postalo jasno stvarajući sliku koja je bila stvarnost. Nije sumnjala da su Mark i Edward u kontaktu i tog trenutka joj je i ubojstvo njenog oca bilo jasno.

        Kada je Martina saznala da je Ray vara, odlučila je učiniti isto kao on. Pronašla je Thomasa u kojeg se zaljubila, te je Ray postao samo smetnja. Željela je da mu se osveti za preljub, te se zajedno s Thomasom odlučila riješiti njenog oca. Onog dana je Thomas ubio Raya Smitha, dok je Martina ostala s Taylor. Od tog trenutka niko nije više bio smetnja, te su mogli biti konačno zajedno. Dugo nisu imali prijetnje sve dok Taylor nije odlučila da sama pronađe ubojicu svog oca, te su se Martina i Thomas su se preselili u Ameriku. Kada je bila nadomak da pronađe ubojicu svog oca, Thomas je poslao svog sina da riješi situaciju time što će oteti Taylor.

        Nakon toliko dugo vremena sve je bilo složeno, a ta teorija joj se činila jedino ispravnom.