Prvo poglavlje

2.7K 200 39
                                    

"Šta se desilo?", Lav je zagrmeo.

"Vidiš valjda, prebila ga je.", Mitke je posprdno rekao i nacerio se.

"Da li si toliko nesposoban, jebote? Jel moguće da sve moram sam?", zasiktao je.

"Mala u nedelju uzima prvenstvo u kik-boksu, ali ti si to zaboravio da nam kažeš."

Lav ga je pogledao u neverici. "Tu informaciju inače nisi mogao da dobiješ bilo gde?", zasiktao je.

Siniša je slegnuo ramenima. "Trebalo je da otmem devojku, nisam znao da je mašina za ubijanje.", progunđao je.

"Trebala je da te ubije, kad si nesposoban. Ja ću to uraditi, ako joj otac posle ovoga ne uvede ponovo obezbeđenje. Tri godine čekamo priliku, da bi ti sad zasrao." Obojica su ćutala, Lav ih je pogledao, a onda besno izašao iz sobe, zalupivši vratima za sobom. Nije im ovo bio prvi put, bili su vrsni u svom poslu, nešto su radili za sebe, nešto za one koji plate, a ponešto i za službu državne bezbednosti. Tako su osiguravali sebe kako ne bi bili uhapšeni, ili likvidirani. Radili su sa drogom, oružjem, otmice, ubistva... Sve što bi im donelo dobru lovu. Voleo je taj život, pun adrenalina i neizvesnosti. Bilo je tu svega, para, kurvi, ludog provoda, ali i rizika. Par puta umalo i sam nije platio glavom, a bez mnogih drugova je ostao. Znao je kako se završava u tom poslu i nikad se nije zavaravao da će on biti izuzetak. Došao je do njene kuće. To je moralo biti završeno još noćas. Znao je da oko ponoći ima običaj da prošeta psa, mesecima su je nadgledali i pratili, kako bi upoznali njene navike i najbezbednije obavili sve. Najbolja prilika je propuštena, ali on nije imao nameru da odustane. Uskoro ju je video kako izlazi na kapiju u društvu nemačkog ovčara. Navukao je fantomku na lice, izvadio je pištolj, prišunjao joj se sa leđa, a onda je naglo uhvatio i stavio joj šaku na usta, a pištolj na slepoočnicu. Ker je zarežao i krenuo na njega. "Zaustavi ga, ili ću ga ubiti.", zasiktao je.

Klimnula je glavom, sklonio je ruku sa njenih usana. "Miran, Atos.", mirno je rekla.

"Odlično. Imaš dva izbora, krenućeš mirno sa mnom, ili silom. Ja nisam kao moj prijatelj, veruj mi.", zarežao je

Instiktivno je znala da je ne laže, pa je klimnula glavom. "U redu. Atos, mesto." Pas ju je poslušao. Pogurao ju je i krenula je u pravcu u kojem je želeo. "Visoko.", progunđala je kad je otvorio vrata mercedesa najnovijeg modela i pištoljem joj pokazao da uđe.

Prevrnuo je očima, zalupio vrata, zaključao ih, pa i sam ušao u automobil. "Zašto si tako mirna?", upitao je. Zbunjivala ga je, svaka druga bi histerisala, vrištala, plakala. Ona je samo mirno sedela i gledala ispred sebe.

Slegnula je ramenima. "Da li bi me pustio kad bih plakala?"

"Ne."

"Znam, odavno sam to shvatila. Onda od suza nemam ništa, a nije baš da želim da te iznerviram i da metak iz tog pištolja završi u meni.", progunđala je.

"Nije nam cilj da te ubijemo."

"Usrećio si me.", cinično je odgovorila i ućutala. Sat vremena kasnije su bili ispred neke male kućice u sred ničega, izveo ju je iz auta i povukao je unutra.

"Dobro veče.", rekao je dvojici muškaraca sa fantomkama, koji su sedeli za stolom.

"Ona nije vezana."

"Ne, nije. Sedi.", rekao je i izvukao joj stolicu.

Svalila se na nju i pogledala ih. Na trenutak je pomislila na borbu i pokušaj bekstva, ali ako je išta naučila od trenera, to je bilo da nikad ne ulazi u unapred izgubljene borbe, a ovo bi bilo upravo to. Sva trojica su bili visoki, mišićavi i jaki muškarci. Lav ju je pogledao i tad su im se oči prvi put susrele. Jebote, nikad u svom jebenom životu nije video lepšu devojku, a ni lepše oči. Radoznalo mu se zagledala u oči. Mutno zelene, posebna neka boja.

Njen spas -Završena-Where stories live. Discover now