Četvrto poglavlje

2.6K 190 32
                                    

"Kako je stigla u Moskvu, dođavola?", Igor je besno upitao.

Načelnik Kalinić je uzdahnuo. "Još tražimo ko je prebacio preko granice, sama to nije mogla da izvede. Zar nisi video kad je snimala?", besno je zasiktao.

"Nisam, uvek sam vodio računa da joj telefon ostane napolju, verovatno je imala još neki."

"Za sada uspevam da usporavam istragu i držim medije pod kontrolom, ali pod hitno mora da se pojavi i demantuje sve ono sa snimka. Narod ti ne veruje, Igore."

Taman je krenuo da mu odgovori kad je u sobu ušla Gorica sa još dvoje ljudi. "Igore, traže nas iz ruske ambasade."

Klimnuo je glavom. "Sedite, u čemu je problem?"

Oboje su odbili da sednu, a na licima im se očitavao prezir. "Našli smo vašu pastorku, gospodine. Mrtva je, ostavila je oproštajno pismo, koje smo mi predali državnom tužiocu radi dalje istrage."

"Šta je pisalo u pismu?"

"To će vam saopštiti tužioc, gospodine. Doviđenja."

"Šta sad?"

"Sve zavisi od tog pisma, ali sumnjam da ti nije smestila."

Igor je seo i uhvatio se za glavu. "Prokleta bila."

Ivana je otvorila oči i ugledala Lava kako leži i gleda je. "Već si budan?"

Progutao je, a onda spustio usne na njene i željno je poljubio. Uzvratila mu je i instiktivno ga zagrlila. Jače ju je privio uz sebe i tiho zastenjao kad je stavila nogu na njegovu. "Jesi li se naspavala?", upitao je kad joj je pustio usne. Prokleto ju je želeo, ali je znao da ona nije spremna na bilo šta više od poljupca i prekinuo ga je kad je osetio da gubi kontrolu nad svojim postupcima.

"Jesam. Od kako sam došla u Moskvu više sam spavala nego za ceo svoj život.", promrmljala je.

Osmehnuo se i pomazio je po kosi. Imala je dugu, svetlo smeđu kosu, a kad bi je dotakao, imao je osećaj da dodiruje svilu. "Ovde se osećaš sigurno.", nežno je rekao.

Klimnula je. "Pogotovu od kako si ti juče došao."

"Hoćeš da odemo na kafu u bar?"

Klimnula je glavom. "Samo da se umijem. Mogu li da se istuširam posle?"

Klimnuo je glavom. "Naravno da možeš."

"Super." Umila se, sačekala njega da učini isto i krenula za njim ka baru. Oduševljeno je gledala oko sebe, stolice i draperije su bile u kreljevsko plavoj boji, beli stolnjaci na stolovima i na svakom vaza sa svežim svećem plave boje. Polako joj je izvukao stolicu, sela je, a onda je seo preko puta nje. "Afrički ljiljan, prelepo miriše.", promrmljala je dok ga je mirisala.

"Razumeš se u cveće?"

Nasmejala se. "U teoriji se razumem u sve, u praksi ni u šta, kao što se da primetiti."

Nasmejao se. "Ubrzo ćeš se snalaziti i u praksi."

"Prvi put putuješ ovuda?"

"Aha, nikad nisam imao posla u ovom delu Rusije. Dve kafe. Jesi li gladna?", upitao je kad je konobar došao do njih.

Odmahnula je glavom. "Nisam."

"Onda samo dve kafe."

Konobar je klimnuo i otišao. "Zašto si malopre onom čoveku rekao da sam ti žena."

Nije imao pojma šta da joj kaže. Nije joj mogao reći da je to uradio iz ljubomore. Na kraju, između njih nije bilo ništa više od poljupca. Slegnuo je ramenima. "Ti si pojava koja privlači pažnju, pogotovo muškarcima. Kad misle da si tu sa mužem, nećeš im biti toliko zanimljiva, pa su i manje šanse da neko otkrije ko si."

Njen spas -Završena-Where stories live. Discover now