Devetnaesto poglavlje

1.8K 177 29
                                    

Bilo je tačno podne kad je Goricin autobus stigao na stanicu u njenom rodnom mestu. Mrzela je putovanje autobusima, ali nije imala izbora. Izašla je van. Još u autobusu je čula došaptavanje i primetila prezrive poglede upućene ka njoj, ali je rešila da se ne obazire na njih. Oni svakako nisu njen nivo, zašto bi se uopšte zamara mišljenjem seljaka.  Neka nepoznata, starija žena joj je prišla i zagledala se u nju, a onda je pljunula po sred lica i bez reči se okrenula i otišla, ispraćena aplauzom prisutnih. "Monstrume!", druga joj je doviknula.

Izvadila je maramicu iz torbice, izbrisala se, pa podigla glavu i krenula ka taksi stanici. "Izvinite..."

"Ne vozim.", taksista je osorno rekao.

Klimnula je i otišla do sledećeg. "Dobar dan..."

"Ne vozim."

"Kako ne vozi niko?"

"Niko od nas Vas neće voziti, gospođo.". treći je dobazio, uz složno klimanje glavom svojih kolega.

"Žaliću se i vlasniku i udruženju taksista...."

"Žalite se i Gospodu Bogu, ali ovde nećete dobiti prevoz."

Pogledala ih je sa prezirom i nastavila peške ka kući svojih roditelja. Dva kilometara kasnije je sišla sa asfalta i nastavila kaldrmom dalje. Ovo joj je bio odličan podsetnik zbog čega je htela da pobegne iz ove palanke i od ovih ljudi. U trenutku joj se štikla zaglavila u rupi, iskrenula je nogu i pala. Zaplakala je od bola. Pogledala je u cipelu i shvatila da ju je i ona izdala. Štikla je bila potpuno slomljena i uništena. Skinula je cipele, bacila ih pokraj puta, nekako ustala i uz nepodnošljive bolove krenula dalje. Nekih dvadesetak minuta kasnije bila je ispred svoje porodične kuće. Duboko je uzdahnula i prošla kroz kapiju. Bila je sigurna da će uspeti da prevesla svoje roditelje, to su bili prosti ljudi, a ona je ipak bila obrazovana i tolike godine je živela u glavnom gradu, kao žena ministra. Pokucala je na vrata i uskoro joj ih je otvorila starica. Tek senka njene majke koju je poznavala. Znala je da ju je prepoznala, videla joj je to u pogledu. "Mama..."

Ni sekund kasnije se na vratima pojavio i njen otac. "Pogrešili ste kuću, gospođo, mi nemamo decu.", mirno je rekao.

"Tata, nemoj tako..."

"Moja ćerka je umrla pre više od dvadeset godina. Demone ne primamo u kuću, molio bih Vas da odete."

"Ivana je sa Denisom. Morala sam to da radim..."

"Hvala Bogu, dete je najzad sa svojim ocem. Sad odlazi, ne želimo da slušamo laži i opravdanja. Zbogom.", promrmljao je, starica se povukla sa vrata i zatvorili su joj vrata ispred nosa. 

Ostala je zatečena. U sve bi pre poverovala, nego u to da će joj i roditelji okrenuti leđa. Uvek ih je vrtela kako je ona htela i iskorišćavala ih. Izašla je iz dvorišta i krenula nazad. "Dobar dan, jednu kartu za Beograd.", rekla je kad se najzad ponovo našla na autobuskoj stanici.

Radnica na šalteru je pogledala, a onda skrenula pogled. "Zakasnili ste za zadnji dana, tek sutra ujutru je sledeći."

Posprdno je frknula. Toliko godina je prošlo, a u ovoj prokletoj palanci se baš ništa nije promenilo. Izašla je i krenula ka jedinom hotelu u gradu. "Treba mi soba."

Rmpalija, koji je do tog trenutka čitao novine, je podigao pogled. "Nema slobodnih."

Nasmejala se. "Mora da se šalite, u ovu prokletu selendru ne zalazi niko, hotel Vam je prazan."

Slegnuo je ramenima. "Onda se nisam dobro izrazio. Za Vas nema slobodnih soba.", mirno je odgovorio i vratio pogled na novine.

"Znate li Vi ko sam ja? Zovite gazdu."

Njen spas -Završena-Where stories live. Discover now