Ljubav zapisana u notama

2. Početak škole

Drugi sam srednje, ne radujem se ničemu.

Imam par prijatelja, ali cijelo vrijeme se osjećam kao da sam sama.

Vrlo main character znam, ali ne znam kako bih to bolje opisala.

Jedino zbog čega se veselim je to što ću vidjeti Zvonimira, svoju simpatiju.

Visok je, ima plavu kosu, zelene oči, pametan je, smiješan je, i svira instrument. MOŽE LI BOLJE??

Naravno da nisam baš bliska s njim. Razgovaramo, ali ne previše.

Zajedno sviramo na orkestru u glazbenoj školi, ako vas zanima sviram tamburu.

Znam da zvuči jako dosadno ili štreberski, ali je zapravo jako fora.

Uglavnom oboje sviramo prvu bisernicu, on prekrasno svira.

Za mene nastavnici kažu da sviram fenomenalno, ali se pored njega osjećam kao početnik.

,,Hej Nika!" Čujem nečiji poznati glas iza sebe. Okrenem se i vidim najbolju prijateljicu.

,,Eva!" Vrisnem trčeći joj u zagrljaj.

Nismo se vidjele od kraja školske godine. Ona je cijelo ljeto provela u Španjolskoj (Blago njoj).

,,Kako si?" Upita me sva ozarena.

,,Odlično, a vidi tebe sva si rumena bit će da s Lukom ide odlično."

,,Hahahahahah ide, da. Jučer kad sam se vratila mi je dao buket ruža."

,,Aaaaaaaaw..." Pravila sam se da se otapam, Luka i ona su stvarno slatki. Savršeno se nadopunjuju.

,,A Zvonimir?" Upita me u iščekivanju.

,,Ništa." Na te riječi se snuždi.

,,A, nema veze mislim sutra ćeš ga vidjet zar ne?" Upita me s nadom u očima

,,Da, ako išta." Odgovorim joj s lažnim osmijehom.

Znala sam da nikad neću biti sa Zvonimirom, treći srednje, stariji od mene, nema šanse da će on biti s nekom balavicom iz drugog razreda.

Iako razlika nije prevelika svejedno sumnjam da bi htio biti s nekim tko je mlađi od njega.

Brzim korakom Eva i ja krenemo na prvi sat, sat razrednika.

Naša profesorica Lidija nas pozdravi te krene sa satom.

,,Djeco nadam se da ste se odmorili...." I dalje ju nisam pratila, taj uvod čujem već 10 godinu za redom već napamet znam kako će sat teći.

Ona će nas pitati jesmo li se odmorili mi ćemo uglas reći ne, ona će se nasmijati i pitati će nas gdje smo bili i što smo radili za praznike. Klasika.

Kad je zvonilo za kraj dana požurila sam do školskog dvorišta s Evom, zajedno idemo jedan dio puta, a ona je morala otključati bicikl na kojemu je danas došla.

Dok se ona patila u otključavanju ja sam skenirala svaku osobu u nadi da ću vidjeti Zvonimira, vidjela sam samo Davida.

Moju bivšu simpatiju, on mi se sviđao prije dvije godine. Znao je da mu se sviđam i to je svima rekao.

Svi iz njegovog razreda su se sprdali iz mene, ali sam ja svejedno bila uvjerena da je on savršen.

Ne nije, ali ga idalje ponekad uhvatim da bulji u mene.

,,Ajmo!" Eva se uspravi i sjedne na bicikl.

Kad sam došla kući sam otvorila mobitel i vidjela 20 poruka od Eleonore.

,,Hej, Nora što je bilo?" Nazvala sam ju i odmah mi se javila.

,,Mislim da se sviđam Filipu!" Ciknula je.

Iako je ona bila mlađa od njega tri godine svejedno smo obje bile uvjerene da je on ludo zatreskan u nju.

,,To misliš već tri godine, zašto mi to sad govoriš?" Upitam ju.

,,Danas sam ga vidjela na hodniku, nasmiješio mi se i namignuo mi je!!!" Zavrištala je u slušalicu.

,,Stvarno? Pre dobro!!" Zavrištim natrag.

,,Hej pričala bih još ali moram ići u glazbenu."

,,Što danas imaš solfeggio ili tamburu?" Upita me.

,,Oboje." Odgovorim umorno.

,,Ok čujemo se, Nika."

,,Bye Nora." Pozdravim ju i  brzim korakom odem u glazbenu.