PRAETERITUM

Part 4

-Ja ne mogu, ne računajte na mene.

-To ti je posao!
Okrenula se još uvijek sijedeći prekriženih nogu na stolici.
-To je Williamov posao.
Za razliku od nje, ja sam bila smirenija.
-On nije sada ovdje, dakle.. Ti si zadužena za operacije.
Ispila sam gutljaj gorke kave. Nisam izgleda imala nekog prevelikog izbora. Znam da Anni nikada nije bilo teško otići do Lichtensteinera i prijaviti bilo koga od nas.
-Pripremite salu.
Zadovoljno se osmijehnula te napokon ustala.
Jedva sam čekala da se odvuče odavde da je ne vidim i ne čujem.
Kada su otišle, smirila sam se. Nagela sam onu plastičnu čašu s kavom, te ispila još jedan gutljaj za razbuđivanje.
Tada se kao niotkuda ispred mene stvorio Lichtensteiner.
-Što je ovo?!Nigdje nema nikoga kad ga trebam!
Samo sam ga promatrala naslonjena onako na zid.
-Ajde! Idi mi po sve nalaze Marca Andersona! Odmah!
E ovo ponašanje je više odgovaralo njegovom karakteru nego ono maloprije. Odmah sam krenula da ne bi opet vikao, ali ni to nije bilo dovoljno.
-Poleti! Lijenčino..
Ovo zadnje je nekako tiho rekao, ali ipak sam ga jasno razumijela.
-Evo, evo...
Nisam mnogo obraćala pozornost na njegove komentare, navikla sam već.
Brzim sam hodom došla do glavne sobe medicinskih sestara. Osjećala sam njegov pogled kroz blijedo staklo na sebi. Jedino je Kelly bila ondje.
-Možeš li, molim te dati mi sve stare nalaze od Marca Andersona?
-Evo odmah..
Otišla je u prostoriju iza, a ja sam se laktovima naslonila na pult jer sam znala da će ovo potrajati.
Odahnula sam već umorno.
Igrala sam se prstima, kad sam odjednom osjetila nečije čvrste ruke oko svog struka. Okrenula sam se brzo, te ugledala plavokosog muškarca, koji je svojim velikim plavim očima gledao u mene.
-Tony..
Pravila sam se kao da se ništa nije dogodilo. Kao da ne znam za njega i Sandru.
Jedva sam uspjela izgovoriti mu ime, već me poljubio, snažno oslanjajući svoje usne na moje.
-Jedva sam čekao da te vidim.
Nasmijao se. Osjećala sam se kao budala. Koliko li me dugo ovako lagao i zavlačio?
-Moramo pričati o nečemu, ali sada moram raditi.
Bila sam smrtno ozbiljna.
-Što se dogodilo?
Ipak mi se činilo kao da ne zna o čemu govorim.
U ključnom se trenutku pojavila Kelly sa gomilom papira.
Okrenula sam Tonyu leđa.
-Dođi u park poslije 3.
Nisam čula da je odgovorio.
Otišla sam svejedno, u rukama se boreći sa onim silnim papirima.
Ušla sam u ured, kroz koji je nestrpljivo hodao Lichtensteiner. Nisam ni ušla, već je vikao.
-Pa koliko ti dovraga treba? Kao da si u Brazil išla.
Brazil? Zanimljivo, haha.
-Nije do mene..
Ostavila sam papire na jednom od stolova.
-Nikad i nošta nije do tebe. Svi ostali su krivi za sve.
Mrmljao je.
-Ostavi to u moj ured! Neću valjda ovdje raditi!
Pregledao je pogledom ured koji nije bio baš najuredniji.
-Dobro, dobro...
Uradila sam kako mi je rekao.
Kad sam se vraćala, skrenula sam pogled kod mjesta gdje je maloprije bio Tony, ali sada ga ondje nije bilo.
Oprala sam ruke, zavezala kosu u visoki rep, navukla gumene rukavice na ruke i za uši zapela masku ua lice, te krenula u kiruršku salu.
Tamo su već bile Jen i Anna. Pripremale su posljednje sitnice za operaciju.
-Hoćemo li kroz nos ili ćemo napraviti rez ispod gornje usne?
-Mislim da će ti lakše biti kroz nos.
-Uredu..
Približila sam se pacijentu, bio je to čovjeku srednjih godina. Uplašeno me gledao. Oči su mu bile sjajne, vjerojatno zbog nakupljenih suza u njima.
-Sve će biti uredu, obećajem.
Nije imao pojma koliko sam se ja bojala. Ja nisam kirurg..
-Dajte mu anesteziju.
Odmaknula sam se malo, te malo zavirila u papire pacijenta.
Leonard Cook, 40 godina, radi kao elektrotehničar, ima 3 djece.
Tek sam tada shvatila koliko je toga u mojim rukama. Udahnula sam mnogo zraka, posljednji se put psihički pripremajući na ovaj zahvat.
Zašto sam pristala na ovo? Što ako ja budem odgovorna za njegovu smrt? Ne znam kada sam se zadnji put ovako osjećala.
-Uspavan je. Možeš početi.
Primaknula sam se, te rekla..
-Skalpel..
Jen mi ga je dodala.
-Hvataljke.
Proširivala sam nosnice kako bih lakše dospjela do mozga.
Ruke su mi se lagano tresle. Znala sam da si to ne smijem dozvoliti.
Nakon nepunih sat vremena, osjećala sam kako me znoj preplavljivao, ruke su mi se još više tresle, nisam nikako mogla normalno disati, srce mi je počelo lupati. Nisam to mogla podnijeti.
-Dodaj mi jednu krpu.
Prvo me zbunjeno pogledala, a onda mi je dodala krpu.
Obrisala sam čelo. Htjela sam ponovo krenuti na rad, ali jednostavno nisam mogla.
-Ne mogu ja ovo.
Odmahnula sam glavom, ali se Anna nije sa mnom složila.
-Možeš, moraš.
-Ne! Ne želim ga nositi na duši zbog svoje glupe pogreške!
Bacila sam skalpel i onu krpu na kolica, te izletjela van. Ne znam što će se s njim dogoditi, ali znam da ja ne želim biti odgovorna za to.
Projurila sam kroz hodnik skidajući rukavice. Bilo ih je nevjerojatno teško skinuti jer su mi se dlanovi uznojili, pa su se lijepile. Bacila sam ih u koš za smeće ispred bolnice, te sjela na jednu klupu.
Laktove sam stavila na koljena, prsti su mi se još uvijek tresli, tako da se nisam mogla osloniti na njih.
Oči su mi se napunile suzama.
Tako sam gledala u pod nekoliko minuta, kad sam čula nečiji duboki glas pored sebe.
-Hej..
Nisam bila znatiželjna, tako da nisam podignula glavu. Ipak, znala sam da ovo nije bio Tony.
Nisam odgovarala.
-Nitko nije vrijedan tvojih suza.
Kao da sam prepoznavala taj glas. Imala sam osjećaj da sam ga poznavala.
-Ma što ti znaš...
-Puno više nego što misliš.
Sjeo je pored mene.
Jedna hladna suza mi je nesvjesno skliznula niz obraz.
Vidjela sam mu samo cipele. Bile su mi zanimljive, neobične, a opet tako jednostavne i ležerne.
Ma o čemu ja sad razmišljam, o cipelama!?
-Pogledaj me..
Prekinuo me u razmišljanju.
-Zašto?
Nisam se predavala unatoč okolnostima.
-Molim te.
Nisam namjeravala. Nakon kratkog vremena je to i shvatio, pa je odlučio sam nešto napraviti.
Lagano me primio za bradu i podigao mi glavu.
Susrela sam se sa velikim zelenim očima, sa blistavim osmijehom i rupicama na obrazima.
-Sretan?
Grubo sam mu maknula ruku sa moje brade, još uvijek ga gledajući ravno u oči.
Nije odgovorio, ali je krenuo da mi svojim palcem obriše onu suzu sa obraza.
Kvragu, bio mi je tako poznat odnekud.
-Daj pusti me.
Odmakla sam se od njega, te sama obrisala suzu.
-Zašto bih?
-Nije mi ni do čega.
Ne znam zašto sam mu odlučila ovo reći.
-O čemu se radi, ako smijem znati?
-Nije tvoj problem.
Okrenula sam mu leđa i krenula natrag u bolnicu, iako sam znala da mi ni tamo neće biti bolje. Ali me zaustavio svojim pitanjem..
-A tko ti je onaj visoki plavi od maloprije?
Šokirano sam se okrenula prema njemu. Otkud mu samo hrabrost da tako nešto pita?
-Molim?
-Vidim da niste prijatelji, ali mi se ne čini ni da ga voliš.
-Znaš što? Pusti ti mene i moj život na miru! Ne moraš ti sve znati.. Tko si ti uopće?
-Ne sjećaš me se?
What?
-Kako bih te ja mogla znati?
-Znači toliko si pijana bila, ni ne sjećaš me se.
Otkud on zna za to? Bože moj što sam ja sinoć radila?
-Kako god, dosadan si.
-To si mi i sinoć rekla.
Ovo postaje sve gore, bolje da šutim. -Znači, bilo bi bolje da se opet upoznamo..
-Ne.
-Tvrdoglava si i kad si trijezna.
-Hoćeš li prestati?
-Možda.
Dosta mi je bilo. Napokon sam ušla u bolnicu i pobjegla mu. Uh, kako je samo naporan.
Kasnije mi je Anna rekla da je bio slobodan jedan kirurg koji je dovršio operaciju i da će sve biti uredu sa pacijentom.
Kada mi je završilo radno vrijeme, izašla sam u park pored bolnice, na kraju kojeg me već nestrpljivo čekao Tony.

...