PRAETERITUM

Part 12

Majica mu je bila zalijepljena za tijelo koje je otkrivalo njegovo isklesano muško tijelo.
Automobili su počeli trubiti oko nas, jer smo zaboravili da smo nasred ceste.

Harry se nasmijao, približio mi svoju glavu, te sasvim tiho rekao:
-Mislim da bismo trebali ustati..
-Na zebri smo.
Odmah sam rekla.
Podigao je pogled kad se stvarno uvjerio da smo na zebri.
Tada se nasmijao još jednom, ovog puta glasnije.
Ustao je nekako, ze pružio i meni ruke da ustanem, jer sam još uvijek ležala nepomično.
Uhvatila sam ga za dlanove, te se ustala.
Povukao je ruke k sebi, i tako sam ja bila samo nekoliko milimetara udaljena od njega.
Još mi je uvijek držao ruke.
Tišina. Zvuk onih svirena kao da je na nekokiko trenutaka bio sasvim prigušen. Gledao me ozbiljno.
Jedan pramen kose ni je pao preko očiju.
Spustila sam pogled.
Jednom mi je rukom stavio pramen iza uha.
Postajalo je čudno.
-Ohladit će se ručak.
Brzo sam izvukla svoju drugu ruku iz njegove, te mu okrenula leđa.
Stisnula sam oči, grizući donju usnu zubima.
-Ideš?
Začula sam korake iza sebe.
Hodali smo u tišini, a ja sam u sebi razmišljala..
-Zašto ja sebi ovo dopuštam? Sama sam sebi rekla da više ne želim niti jednog muškarca ni blizu sebe.. A kamoli... Ovo.
Jednostavno se bojim. Mislim da ne bih izdržala da me netko opet povrijedi. Jedan put je bilo dovoljno.
Ništa nema gore nego osjećaj izdaje. Kad si kao budala nekome vjerovao, dao mu dio svog života i smatrao ga svojim. Kad si mu dopustio da uđe u tvoj život, tvoje srce. Povjerio mu baš svaku tajnu, ispričao mu baš svaki detalj svog života.. Vjerovao mu.
I, što dobiješ na kraju?
Samo jedno slomljeno iskrvareno srce koje više ne kuca kao prije. Ne postoji taj zavoj koji može zaustaviti takvu krv. Ne postoji nikakva tableta za takvu bol.
Ništa ne može nadomjestiti tvoje neprospavane noći u kojima si razmišljao o kretenu. U kojima si se pitao u čemu si pogriješio. Što si krivo napravio. Jeai li bio dovoljno dobar. Ništa ne može zamijeniti tvoje prolivene biserne suze. Suze koji nisi pokušao zaustaviti.
Ništa ne može sakriti tvoju bol, jecaje tvoje povrijeđene duše, tvoje umorne oči.. To se ne da sakriti ni najskupljom šminkom, ni najvećim osmijehom, ni bilo kakvom maskom.
-Evo nas..
Tiho sam promrmljala.
Nije odgovarao.
Ušli smo unutra. Stol je već bio postavljen tako da smo odmah sjeli jesti.
Tijekom obroka nismo razgovarali.
...
-Hoćemo li?
Bila sam uzbuđena.
Pogledala sam na sat.
Bilo je 13 sati.
-Idemo.
Zaključao je vrata i krenuo za mnom. Pošto smo trebali hodati svega 200 metara, sve smo stvari ponijeli u rukama.
Spustili smo se niz stepenice, te glavnom ulicom krenuli prema plaži.
Harry je stavio naočale i crni šešir na glavu.
Situacija je sada bila nekako opuštenija.
Došli smo do plaže.
Lagani povjetarac se igrao mojom kosom, i Harryevim šeširom koji je svaki put skoro završio na podu.
Sunce je bilo jako. Pržilo mi je kožu. Slušala sam more. Onaj mekani zvuk koji je umirivao dušu i tijelo.
Na trenutak sam zatvorila oči. Uživala sam. Obožavam more.
-Char?
Trgnula sam se kad sam čula svoje ime. Bio je to Harry.
-Hoćemo ovdje?
Stajao je u hladovini malo dalje od mene.
Samo sam klimnula glavom i prišla mu.
Pijesak mi je masirao stopala.
Raspremili smo stvari na plaži.
Harry je taman rasprostirao svoj ručnik po podu, kada mu je šešir pao s glave.
Uhvatila sam ga nespretno.
-Čuvaj ga..
Pružila sam mu ga.
-Stavi ga ti.
Nasmijao se.
Nekako sam se dvoumila, ali šešir mi se stvarno svidio. Stavila sam ga.
-Tebi bolje stoji.
Dobacio je.
Sjetno sam se nasmijala i skinula majicu i šorc. Bilo mi je malo neugodno u bikiniju, ali.. Ionako me svi vide.
Ušla sam u vodu.
Ispočetka se činila hladna.. Jedva sam se stopila do koljena. Dalje nije baš išlo.
Tada se Harry zaletjeo sa plaže i samo utrčao u vodu.
Divila sam mu se.
Tada je napravio onaj "flip" sa mokrom kosom. Tek sam tada shvatila da nema majice. Logično da se neće kupati u majici.
Ne znam zašto sam se iznenadila.
-Hajde, ulazi! Topla je!
Vikao mi je iz vode.
Spustila sam pogled i sramežljivo se nasmijala.
Kad sam podigla poglwd, primjetila sam da on pliva prema meni.
-Nemoj me tjerati da te povučem za sobom.
Nabacio je jedan mali osmijeh.
-Harry, pusti me..
Nije imao mira. Znala sam da će napraviti nešto djetinjasto.
Počeo me prskati vodom, ave dok nisam bila sasvim mokra.
Vrištala sam, a dlanove sam stavila na oči. Osjećala sam ae bespomoćno.
On se glasno smijao. Imala sam osjećaj da svi bulje u nas.
-Dosta! Okej, mokra sam! Harry!
I dalje sam povremeno vrištala.
-Prestat ću kad uđeš u vodu, kukavico!
Znala sam da nemam druge opcije.
-Evo, evo!
Uskočila sam u vodu za njim.
Voda uopće nije bila toliko hladna kad sam ušla u nju.
Počela sam plivati u dublju vodu, Harry je ostao iza mene.
-Čekaj!
Nisam ga htjela doživljavati.
-Moram ti nešto reći!
I dalje..
-A važno je!
Napokon sam se okrenula.
Doplivao je do mene. Približio mi se, možda i previše, te mi tiho na uho rekao:
-Dobar ti je kupaći.
Prevrnula sam očima. Koji idiot. I to je bilo važno?!
-To je stvarno važno..
Sarkastično sam rekla.
-Pa..
Slegnuo je ramenima.
Nastavili smo tako plivati jako daleko. Oko nas nije bilo nikoga.
-'Ajmo se utrkivati. Tko će prije doplivati do plaže?
Pogledao me nekako vragolasto.
-Zašto ne?
Uzvratila sam zagonetnim osmijehom.
-Tri... Četiri... Sad!
Krenuli smo.
Ja sam plivala standardno, mašući nogama, i šireći ruke u luk.
On nije. On se držao sportskog plivanja. Prvo zamahne jednom, pa drugom rukom.
Na kraju je on prvi stigao do plaže. Naravno.
-Pobjedaaaa!
Vikao je, držeći ruke u zraku. Aci su se okretali, a ja sam se samo smijala. Izgledao je smiješno.
Uf, ma izgledao je super onako bez majice, u mokrom kratkom šorcu. Još ona mokra kosa.. Kvragu sve.
Kad je napokon došao aebi, i kad sam ae ja.malo odmorila jer su ni rukw otpadale, jedva je rekao:
-E sad.. Pošto sam na pobijedio, moraš sa mnom na jedno mjesto.
-Nema šanse.
Jedva je završio rečenicu, a ja sam mu odgovorila.
-Ma daj.. Moraš.
-Zavisi.. Gdje?
Prekrižila sam ruke.
-To je iznenađenje.
-Mrzim iznenađenja..
Kratko sam odgovarala.
-Molim te..
Bio je sladak onako.
-Ne.
Skoro sam popustila.
-A ako ti kažem, hoćeš onda ići?
-Hmm.. Možda.
Nisam mu htjela dati konkretan odgovor.
Oči su mu sada posebno blistale. Ne znam je li to od sunca ili od čega već..
-Vodeni tobogan.
-Daj Harry, nismo djeca.
-Pa? Gdje piše da je to samo za djecu?
-Ne piše ali..
-Eto. Dakle ideš?
Vidjela sam da je tvrdoglav koliko i ja. Tvrd orah. Morala sam pristati.
-Malo ću se sunčati pa onda.
-To!
Desnom me rukom primio za lijevu stranu lica, a na desnu utisnuo svoje mekane usne kratko.
Prije nego što sam htjela reagirati nestao je. Valjda je otišao gore kod stvari.
Ja sam legla na ručnik u pokušaju da se malo osunčam, ali ni to nije ispalo kako treba.
Harry se opet pojavio iznad mene, ali ovaj put sa mojim mobitelom u ruci. Mobitel je vibrirao.
-Netko te zove.
Javila sam se.
-Halo?
Nisam pogledala ni tko zove.
-Hej Char..
Ali. Smračilo mi se pred očima.
-Ali, ne moraš mi se ispričavati, oprošteno ti je, bok.
Skoro sam joj poklopila.
-Stani!
Što sad hoće?
-Ne radi se o tome...
-Nego? Između Harrya i mene nema ništa. I neće ni biti.
-Pacijent.
Ovaj razgocor je postajao sve gori i gori. Trebala sam odmah prekinuti na početku.
-Što je?
-Imao je srčani udar.. Odnosno nisno sigurni je li uopće srčani, zato te i zovem.
-Kako je sada?
-Stabilizirali smo ga. Dobro je sada. Nema nikakvih posljedica.
Zanimljivo.. Sviđao ni se ovaj slučaj.
-Jesi li u sobi sa njim?
-Da, zašto?
-Daj mi ga.
-Zašto?
-Pa da malo porazgovaramo, baš mi se čavrlja sa pacijentima na godišnjem odmoru.
Čula sam duboki izdah sa druge strane.
-Halo?
Čula sam muški glas.
-Dobar dan, ja sam Dr. Blank.
-Dobar dan, doktorice.
-Možete li mi reći što vam se točno dogodilo?
-Da, naravno..
Bila sam pripremljena na dosadnu priču.
-Bilo je to jutros.. Osjetio sam jaku bol u prsima, oko srca. Osjećao sam pulsiranje u ušima.. Teže sam disao.. Bol se širila polako..
-Gdje se širila?
Upala sam mu u riječ.
-Po prsima..
-A nije po ruci ili vratu?
-Ne..
-A recite mi, koliko je bol trajala?
-Pa.. Otprilike pola sata.. Tada sam nazvao hitnu jer sam primjetio da bol ne prolazi..
-Dobro da ste primjetili..
Promrmljala sam.
-Jeste rekli nešto?
-Ne, ne.. Samo vi nastavite.
-Dakle, nazvao sam hitnu i oni su me dovezli u bolnicu.
-A recite mi, koliko vi godina imate?
-25.
-To nije bio srčani..

...