PRAETERITUM

Part 22

Napunila je defibrilator, a ja sam krenula oživljavati Harrya.
-Odmaknite se!

...

-I?
-Što 'i'? Pa rekla sam vam da sam bila u viziti kad se to dogodilo.
-Hmm, Blank..
Prstima je češao svoju glatku bradu hodajući gore-dolje u uredu. Sjedila sam nepomično, a pogled mi je zapeo na mojim prstima koji su isprepleteni stajali na drvenom stolu.
Ne znam zašto, ali osjećala sam neku grižnju savjesti. Nisam ja kriva zbog srčanog zastoja koji se dogodio Harryu baš kada sam ja bila s njim, ali ipak.. Sama pomisao na to da ja nisam trebala biti ondje.. Zbunjuje me.
-Mislim da bi najbolje bilo da se više ne vraćate u bolnicu.
-Što?!
Ustala sam sa one jadne stolice.
Nisam mogla vjerovati da mi se ovo događa.
-Ne možete mi to napraviti!
-Budite sretni što vam nisam oduzeo liječničku dozvolu.
Ma samo bi mi još to trebalo!
-Šefe! Svjesni ste koliko ja ovdje doprinosim svojim radom! Znate da ako mene ne bude, neće biti ni mog odjela!
-Upravu ste, neće. Ukinut ćemo ga. Ionako smo u krizi.
-Vi se šalite! Gdje je ta skrivena kamera, ha?! Evo, priznajem preplašili ste me, sad se pokažite pa da s tim završimo!
Okrenuo se i izašao iz ureda.
-Kvragu!
Prevrnula sam lampu sa stola. Pala je i razbila se. Htjela sam vrištati, ali jednostavno nisam mogla. Stiskala sam zube jako, rukama sam prolazila kroz kosu, dok su mi na oči navirale suze. Nisam mogla vjerovati da se baš meni ovo događa. Prokleti Harry! Sve je ovo zbog njega! Da njega nije bilo, ništa se od ovog ne bi dogodilo! Glupa Alicia! Ne znam zašto sam joj vjerovala uopće! Svi su se urotili protiv mene! Pa zašto se ovo meni mora događati, Bože, zašto?
Izletjela sam iz svog ureda. Uputila sam se k Alicii.
-Dobila sam otkaz!
Nisam kucala, iako je Alicia imala pacijenta unutra.
-Dr. Blank, molim malo privatnosti.
Tek sam tada shvatila da je ondje bio muškarac sa oko 30 godina, koji je bio potpuno gol.
-Čuješ li ti što ja govorim?!
-Samo trenutak..
Skinula je naočale obraćajući se pacijentu. Izašle smo na hodnik.
-Jesi li ti normalna?!
-Ne. Još nešto? Ili da odmah prijeđem na stvar?
-Upravo si mi upala u ordinaciju usred pregleda!
Mahala je rukama.
-A ja sam upravo dobila otkaz za koji si ti kriva!
-Ja?! Za sve sam ja uvijek kriva! Kao i obično!
-Da me nisi prisiljavala da upoznam Harrya, ovo se nebi dogodilo!
-Dobro! Ja sam kriva!
-Pa i jesi!
Stavila sam ruke na bokove.
-Mogu li se sada vratiti svom poslu, ili opet misliš nenajavljeno upasti?!
-Ništa ne garantiram.
Okrenula sam joj leđa i otišla niz hodnik.
Uzela sam većinu svojih stvari iz ureda koje sam mogla ponijeti u rukama i otišla iz bolnice.
Kladim se da Harry ne zna za ovo, i nadam se da će do daljenjeg tako i ostati.
Bila sam na parkingu tražeći svoje auto koje nisam mogla vidjeti od one velike kutije koju sam nosila. Tada je i vjetar počeo snažnije puhati, pa mi je uz sve poteškoće još i kosa smetala. Pokušala sam je maknuti nekako mašući glavom, ali mi se tada iz kutije samo još prevrnula neka knjiga. Nisam uspjela vidjeti ni koja. Sagela sam se da je dobavim, ali je nečija ruka već bila na njoj.
Podizala sam glavu pogledom prateći jednu veliku žilu na nečijoj muškoj ruci. Bio je to onaj odvratni ćelavi debil koji je udarao Harrya.
-Izvolite...
Gledao je u karticu na mojoj kuti.
-...Doktorice Blank.
Samo sam zgrabila onu knjigu koju je držao u ruci ne odgovorivši ništa. Ipak, mislim da mu je moj hladan pogled dovoljno govorio.
-Gdje ti je Styles?
-Zašto to tebe zanima?
Ne znam koji me vrag gonio da se prepirem s njim.
-Zapravo i nije, više me zanimaš ti.
Prekrižio je ruke.
Priznajem, prestravila sam se. Nepomično sam i bez ikakve reakcije buljila u njega dok se on blago smješkao.
-Zašto ja?
Podignula sam lijevu obrvu.
-Ti si meta.
Okrenuo se i u jako kratkom vremenu nestao u daljini. I dalje nisam pomicala ništa osim pogleda kojim sam ga pratila sve dok se nije izgubio.
Ja sam meta? Koji...
Što ovo znači? Zašto ja? Kakva meta?! Mene netko ovdje dobro zaje*ava. Osjećam se kao da glumim u nekom lošem horor filmu, koji će, nadam se, imati sretan završetak kojeg za sad baš i ne vidim.
Jednom sam rukom jedva držala onu kutiju, dok sam drugom tražila ključeve od auta po džepovima.
Napokon sam odložila onu kutiju na stražnje sjedalo, te upalila auto. Upalila sam radio na kojem je svirala neka dosadna jazz glazba. Prebacila sam stanicu, te nakon nedugog šuštanja čula poznati glas koji je pjevao stihove: 'if I could fly, I'd be comin' right back home to you...'
Jedna hladna suza mi je tada skliznula niz obraz. Brzo sam ju obrisala vrhovima prstiju. Stala sam na semaforu gdje je bilo upaljeno crveno svjetlo. Pogledala sam u retrovizor na kojem sam primjetila kako sam blijeda. Zamišljeno sam gledala u svoj ne baš lijepi odraz iz kojeg sam mogla iščitavati tugu, bijes, razocaranje, praznoću, samoću, grižnju savjesti, bol, i sve ostalo što sam u istom trenutku osjećala.
Tada se pojavili zeleno svjetlo, a ja sam odmah nagazila na gas. Tek sam tada shvatila da je jedna mlada žena sa dvije djevojčice još uvijek na pješačkom.
-Kvragu!
Zakočila sam naglo. Svega nekoliko centimetara je dijelilo moje auto, od jedne od onih djevojčica koju je majka čvrsto uhvatila za ruku. Obje su me gledale svojim krupnim plavim očima koje su izgledale toliko preplašeno. Majka je kleknula i odmah ih obje zagrlila. Vidjela sam sjaj u njezinim očima. Vjerojatno su se to suze bile nakupile.
Brzo sam izašla iz auta dok su iza mene ostali vozači trubili. Iskreno me nije bilo briga. Osjećala sam ogromnu potrebu da se ispričam.
-Oprostite molim vas.. Ja... Mislim... Nije bilo namjerno.. Imala sam užasan dan, i sve mi je okrenuto naglavačke.. Ja se stvarno ispričavam za sve..
Žena me gledala nesigurno. Nevino. Bojažljivo. Imala je neki posebno lijep pogled. Tako umiljat. Djevojčice su me samo gledale otvorenih usta.
-Uredu je..
Uredu? To je sve? Neće me opsovati i prokleti? Hm.
-Ovaj.. Jesu li djevojčice za sok?
Bile su iznenađene. Mislim da su se posramile, ipak me ne poznaju.
Nastala je tišina među nama.
-Ja častim.
Majka je pogledala u njih, na što su one sramežljivo klimnule glavom.
-Dođite, idemo mojim autom.
Otvorila sam im vrata, a one su ušle u njega. Ona mlađa djevojčica, koju sam skoro udarila, imala je skoro narančastu kovrdžavu kosu, a za sobom je vukla plašanog medu. Starija je bila više plava, također kovrdžava i nosila je torbicu.. Obje su imale krupne plave oči, i izrazito rumene obraze. Bile su prekrasne. Sama pomisao na to da sam skoro okončala jedan tako mlad život, pokopavala me.
Bila je neugodna tišina u autu. Ne mogu reći da bi bilo bolje kad bismo nešto pričale nakon ovoga sada, ali ni ovo nije ugodno.
Odvezla sam nas do najbližeg kafića. Kad sam parkirala auto, sjetno sam rekla:
-Evo nas..
...
-Kako to da se nisi izderala na mene i opsovala mi sve živo maloprije?
Ispila sam jedan gutljaj još uvijek vruće kave.
-Pa.. Nekako sam znala da nije bilo namjerno.
-A kako to?
-Ne znam ni sama, izgledala si umorno i iscrpljeno.. Sigurno ne kao netko tko samo tako gazi djecu po cesti.
Pogledala sam u dvije djevojčice koje su se igrale sa onim plišanim medom dok su sjedile nasuprot mene. Ispred njih su bile već prazne čaše u kojima je bio sok.
Samo sam odahnula.
Divila sam se toj ženi. Imala je neki umiljati osmijeh, stalno je stavljala kosu iza ušiju, gledala u svoju djecu, a i imala je neki sjaj u očima.. Imala je rupice na obrazima. Slične Harryevima. Iako nije izgledala kao da je u lošoj financijskoj situaciji, bila je nekako skromno. Bila sam oduševljena pojavom tako jednostavne i predivne osobe.
...Odvezla sam ih do trgovine u koju su zapravo pošle kad su bile na semaforu.. Prije nego što je izašla, rekla sam:
-Zapravo se nismo ni upoznale kako treba.. Ja sam Charlotte Blank.
Pružila sam joj ruku.
Nasmijala se.
-Drago mi je, ja sam Gemma Styles.