Dead Mistery #WWC

4 - Pismo ❤

Plakala sam na njenom grobu, a Dalia je samo stavila ručice na moja lice i obrisala suze. "Nemoj pjakati. Ona sad mijno spava i cuva nas" rekla mi je. Obrisala sam suze i nasmiješila joj se "Tako je, nema plakanja" rekla sam i ustala.

***

Ja: Maya, možeš doći k meni trebam nekog, molim te

Maya: Naravno, dolazim uskoro bez brige

Ja: Hvala ti puno

Maya: Ma... Bitno da si ti dobro

Odložila sam mobitel na krevet i buljila u strop. Za dva dana je 4. godišnjica Bethanine smrti, a ja si i dalje ne mogu predočiti kako i zašto se to dogodilo? I zašto baš njoj?

Ona je bila toliko mirna osoba, toliko povučena, sramežljiva, nikada nikome nije rekla ništa loše, osim kad smo tračali ali to se ne računa, nikad nije imala ništa loše protiv nekoga, uvijek je bila nasmijana, uvijek je gledala na sve s pozitivom, čak i kada su bili teški trenuci, kada je bila tužna, pravila se sretnom. Sakrivala je tu bol, tu tugu, taj jad samo da svi oko nje budu sretni. Uvijek kada sam bila mala, i bojala se spavati sama, ušuljala bih se u njenu sobu i uvukla pod njene deke u njen zagrljaj i spavala pored nje, ona je bila moj čuvar, moja spasiteljica, moja heroina. A danas, danas sam ja ta koja štiti, koja brani, danas sam ja ta kod koje se sestra uvlači pod deke i omota se u njen zagrljaj.

Otkotrljala sam se na desnu stranu kreveta i otvorila ladicu na noćnom ormariću iz kojeg sam izvukla papir.

Zapravo pismo.

Bethanino pismo.

Namjenjeno meni.

Iako sam ga pročitala mnogo puta, svaki novi put kad ga pročitam, budi u meni nadu da ću se jednog dana probuditi i otvoriti vrata Bethanine sobe, a ona će mirno spavati, pa ću ju pokušati probuditi, i onda će me gađati jastukom.

No to je nemoguće.

Polako sam počela otvarati pismo, gledajući u već izblijedjela plaha slova napisana plavom kemijskom.

I počela čitati.

Draga Em,

Koliko puta smo se znale zapitati gdje i kada će se pojaviti naši prinčevi na bijelim konjima, sjećaš se? Sjećaš se onog jutra kada sam te naglo probudila vikavši da ćemo napokon upoznati Ashtona, Caluma, Lukea i Michaela, a ti si pala s kreveta? Taj dan smo bile potpuno lude, cijelo jutro smo skakale po tvojem krevetu, i umalo da ga nismo slomile, jadna naša mamica. I onda smo se na kraju spremale 3 sata i krenule prema centru gdje smo ušle u zgradu i čekale i čekale, a onda su nas zaskočili? Sjećaš se? Skoro smo plakale od sreće, okinule barem milijun selfija s njima i uživale cijeli dan s njima. Nezaboravno. A sjećaš se onoga kad sam ti predložila da ispečemo kolače, onda kada smo bile samo kod kuće, pa su ti kolači umjesto na stolu, završili na našim glavama, jer tijesto nismo uspjele niti posložiti na pladanj, počele smo se gađati? To su bili dani, no, da ne duljim previše ovo sam ti pismo napisala, jer ti želim izraziti koliko mi značiš, koliko te volim i koliko se brinem za tebe. Ovim ti pismom poručujem da uvijek, ali baš uvijek možeš računati na moju pomoć, bilo da se radi o dečkima, ili bilo čemu drugome, ja sam uvijek uz tebe, bila fiziči pored tebe, ili ne. Ali ja sam uvijek tu, vidjela ti mene ili ne. I znaj da te neizmjerno volim do neba i natrag.

                    Voli te tvoja Beth ❤

Suze su tekle mojim očima. Zatvorila sam pismo i vratila ga u ladicu kad sam začula nježno kucanje na vratima. "Uđi" rekla sam tiho i obrisala suze. Maya je tiho ušla u sobu i zatvorila vrata iza sebe. "Hej" rekla je i sjela na krevet. "Bok" odgovorila sam i pogledala ju. "Opet on?" pitala je. Kimnula san glavom 'ne' i spustila pogled. "Pročitala sam Bethino pismo" rekla sam. "Opet?" pitala me i zagrlila. "Maya ja i dalje vjerujem da ću ju jednog dana naći kako spava na svojem krevetu, u svojoj sobi i kako me budi kad zakasnim u školu i kako ćemo se gađati jastucima" govorila sam.