Obavio je vizitu, pregledao sve aparate i maknuo mi ampulu iz nosa. Tada me zamolio da malo podignem majicu, što sam napravila i na svojem sam trbuhu vidjela veliki bijeli zavoj. Lagano ga je maknuo i otkrio moju ranu. Sve je bilo zašiveno čvrstim koncem i rana je bila crvena, no ne od krvi. Boljelo je. I to jako. "Ovako, nipošto se nemoj micati nigdje, dok rana ne zacijeli, za tri ili četiri dana moći ćeš kući, a za to vrijeme biti ćeš ovdje" objasnio mi je uz maleni smješak. (btw. Doktor je isti onaj koji je bio i kad je Emily doživjela ozljedu s gležnjom ako se sjećate)
"U redu" odgovorila sam kratko dok mi je on stavljao zavoj natrag na ranu. Kad je bio na izlasku, Niall ga je zaustavio. "Odmah se vraćam" rekao mi je i zajedno s njim izašao van. Vidjela sam da razgovaraju o nečemu, i Niall je kimnuo glavom i vratio se u sobu. "Što je bilo?" pitala sam ga.
Samo je šutio i sjeo na stolicu. Pogledao me, i nasmiješio mi se, zapravo, pokušao se nasmiješiti, ali dobro znam kad se smije iskreno, a kada lažno. "Niall... Pitala sam te nešto" podigla sam mu glavu koju je u međuvremenu spustio i pogledao pod. "Moram ti reći nešto jako bitno" rekao mi je i uzeo moju ruku u njegovu. "Što?" zabrinula sam se.
"Ti... Ja... Mi..." počeo je. "Mi što, nastavi" zamolila sam ga malo zabrinutim, ali smirenim glasom. "Ti si... Gle, nemoj poludjeti" upozorio me. "Zašto bih poludjela? Reci mi, što je bilo?" pitala sam ga zbunjeno. "Bila si trudna Em" pogledao me sa suzama u očima.
Sve oko mene je stalo. Pogledala sam ga i raširila oči i nisam jednostavno mogla vjerovati što je izgovorio. "M-molim?" pogledala sam ga i osjetila kako mi se oči pune suzama. Samo je šutio i buljio u pod. Suze su skliznule niz moje obraze, i samo sam ga gledala. "Niall... Pogledaj me" podigla sam mu bradu i vidjela da plače. "To nije istina, jel' da?" pitala sam ga u nadi da će reći da to nije istina.
"Istina je Em, žao mi je" rekao mi je. Stavila sam ruku na usta i zatvorila oči te sam pustila suze da idu. "Ne..." prošaptala sam tiho. "Ne... Ne..." nisam mogla vjerovati. "Em... Smiri se hej, ne plači, vjeruj mi, sve će biti u redu" sjeo je kraj mene i zagrlio me oko ramena. Poklopila sam lice rukama i zabila glavu u njegov vrat, na što sam osjetila laganu bol u trbuhu.
Zaplakala sam, i on je, te je rukom lagano prolazio mojom kosom dok me drugom čvrsto držao u svojem zagrljaju. "Ne..." govorila sam cijelo vrijeme i plakala. "Em... Nemoj" rekao mi je i poljubio u čelo. "Niall... K-koliko dugo?" pogledala sam ga i moje oči susrele su se s njegovim oceansko plavim očima koje su prekrivale suze.
"Tjedan dana" izdahnuo je zatvorivši oči. Ispustila sam jedan uzdah i opet zabila glavu na njegova prsa i zaplakala. "Ja sam kriv Em, nisam te smio pustiti da skočiš pred onaj metak" rekao mi je. "Ali... Ali... Sad bi... Sad bi ti bio ovdje, i ja bih... Ja bih se brinula... I plakala" jecala sam. Zagrlio me još jače, i cijelu sobu upotpunio je moj plač i moji jecaji.
"Ali ovako smo izgubili nešto što bi nas još više spojilo" rekao mi je. "Niall... Reci mi da to nije istina" pogledala sam ga. Primio je moje lice u svoje ruke i palčevima radio kružiće po mojim obrazima, dok smo jedan drugog gledali u oči. "Žao mi je" suza je kliznula niz njegov obraz do kutka njegovih usana. Opet sam zaplakala, i ubrzo osjetila njegove tople i mekane usne na svojima.
Uzvratila sam mu poljubac i pokušala se smiriti. Odmaknuo se i spojio svoje čelo s mojim. "Vjeruj mi, sve će ovo završiti dobro, u redu?" pogledao me. Kimnula sam glavom potvrdno i zagrlila ga omotavši svoje ruke oko njegovog vrata. Opet sam osjetila bol u trbuhu i lagano sam zasiktala od boli. "Hej, jesi ok?" pogledao me zabrinuto. "Jesam" rekla sam i obrisala mu suze s lica.
Nasmiješio mi se, i još jednom me poljubio. "Hoće li Maya i Hazz doći?" pitala sam ga. "Mhmm, nazvao sam ih još prije" rekao mi je.
***3 dana kasnije***
Doktor je rekao da mogu kući. Sjedila sam na krevetu i čekala da se Niall pojavi. Uskoro su se vrata moje bolničke sobe otvorila i unutra je ušlo najšašavije plavooko i plavokoso biće s najšašavijim i najljepšim osmijehom na licu. "Dobro jutro" rekao mi je smijući se poput debila. "Jesi na drogama Ni?" pitala sam ga i počela se smijati. "Ne. Samo sam sretan jer ideš doma" prišao mi je i poljubio me.
"Jesi donio što sam rekla?" pitala sam ga kad sam vidjela da u ruci drži torbu. "Jesam. Sve ti je ovdje" pružio mi ju je i otvorila sam ju te uzela sivu trenirku i bijelu široku majicu, i par crnih čarapa. "Možeš li molim te navući zavjese?" zamolila sam ga. Nasmiješio mi se, i zamračio sobu. "A sad se okreni" zamolila sam ga kad sam htjela skinuti majicu. "Zašto? Već sam te ionako puno puta vidio bez majice" nasmiješio mi se.
"Svejedno. Okreni se" zapovijedila sam mu. Zakolutao je očima i okrenuo se. Polako sam skinula majicu pazeći na ranu. Obukla sam bijelu majicu, i prešla na hlače, tj. trenirku. "Jesi gotova?" pitao me. "Pff, nisam" nasmijala sam se. "Ajde, požuri, hoću doma, dosta mi je ove bolnice" skakao je na mjestu. Poput malog djeteta je.
"Još... Malo" rekla sam dok sam pokušavala skinuti hlače, ali mi nije išlo baš najbolje pa sam počela mahati nogama sve dok ih nisam skinula i dok nisu odletjele Niallu na glavu. "Hej? Što radiš?" pitao me smijući se. "Ja? Ništa. Oblačim se" rekla sam i suzdržavala smijeh i uzdahe od boli dok sam navlačila trenirku.
"Gotova" rekla sam kad sam se obukla. Niall se okrenuo i nasmiješio mi se. "Napokon" zakolutao je šašavo očima i prišao mi. Uzeo je Conversice s poda i stavio mi ih na noge, dok sam si ja počešljala kosu i podigla ju u visoki rep. "Eto, idemo" pružio mi je ruku. Lagano sam sišla s kreveta jer, rana je još uvijek jako boljela ako se previše naprežem.
"Možeš?" pitao me. "Malo" pogledala sam ga. Uzeli smo sve stvari, i uhvatio me oko struka, dok sam ja svoju ruku stavila oko njegovog vrata i polako smo izašli iz sobe i stigli do lifta gdje smo se spustili u prizemlje bolnice i izašli. Prvi puta nakon nekog vremena osjetila sam svježi zrak i kako Sunce nježno miluje moje lice svojim toplim zrakama. "Ah" duboko sam uzdahnula i pogledala Nialla koji je buljio u mene kao tele u šarena vrata.
"Što je?" pitala sam ga. "Ništa" nasmiješio mi se. Stigli smo do njegovog auta gdje me nježno položio na suvozačko mjesto. Ušao je i on u auto i krenuli smo prema našem kvartu. Nakon 20-tak mimuta vožnje, stigli smo pred moju kuću. Pomogao mi je da izađem iz auta i zajedno smo krenuli prema ulazu. Mama je izašla iz kuće i prišla mi te me nježno zagrlila.
"Bok dušo moja" pogladila me po kosi. "Bok mama" nasmiješila sam se. "Kako si mi?" pomazila me po obrazima. "Dobro sam, ne brini se" rekla sam joj. "Gdje je Dalia?" pitala sam. "Unutra, igra se" rekla je. Niall, mama i ja smo ušli u kuću i kad me Dalia primjetila, potrčala mi je u zagrljaj. Obgrlila me oko nogu i pogledala me svojim čokoladnim očima. "Seka! Gdje si bila?" pitala me.
Niall i ja smo se pogledali, a onda mi je namignuo i čučnuo pored nje. "Seka i ja smo bili na malenom putovanju i bilo nam je jako lijepo, ali smo ti zaboravili reći da idemo, da i tebe povedemo sa nama" rekao joj je.
¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤
Hej!
Pa, evo nastavka, nadam se da vam se sviđa
Zamolila bih vas da pogledate moju Random knjigu "Dnevna doza mene" i tko želi, da se prijavi za natjecanja😊
Bilo bi mi jako drago
Potatoo
~Kaya
YOU ARE READING
Dead Mistery #WWC
Fanfiction"Kako si mogao? Niall kako si mi mogao kriti to? Niall to je bila moja sestra!!" derala se neumorljivo na njega, a on ju je samo slušao i pokušao nešto reći. Što će se dogoditi kad se njihove oči opet sretnu nakon duge dvije godine?
