Chapter 5

347 36 85
                                    


Razmišljanje o prošlosti mi zadaje glavobolje, svaku reč i situaciju i događaj premećem po mislima nalazeći 'znakove' čak i tamo gde ih nema.

Ne možeš promeniti prošlost, svesna sam toga.

Kao što ne možeš znati šta te čeka u budućnosti.

Iako ja nemam ništa šta bi me čekalo u budućnosti. Gotovo je.

Svaki dan koji prođe , na čijem kraju ja i dalje posedujem svoja sećanja , me zabrinjava.

Zašto mi dozvoljavaju da postojim sa informacijama koje posedujem, sa znanjem koje je u mojoj glavi?

Plašim se.

Plašim se više nego što sam se plašila dana kada sam ušla u teleport svesna da odlazim na mesto iz mojih košmara.

Treba nekome da kažem, nešto da uradim, ali sam previše uplašena.

Najviše se plašim mogućnosti kraja. Kraja za sve nas, ukoliko neko nešto ne uradi.

Znam ko neće ništa uraditi : ON.

I ja, kako postaje sve očiglednije.

******

Tiru nisam videla prethodne dve lekcije pa sam pomislila da je uhvatila onog Priznatog, ali ona mi upravo maše sa dugog kraja hodnika, pokazujući mi da me čeka, onda pokazuje na svoju radnu ploču pa spuštam pogled na svoju i na novu lekciju koja se upravo pojavila na njoj.

"Skaj : održavanje i funkcionisanje"

Prelistavam ponovo spisak lekcija, sve do skoro nedelju dana unapred, ali ova se ne ponavlja uopšte.

-To zvuči veoma zanimljivo. -čujem dečački glas i tad shvatam da neko gleda preko mog ramena u moju radnu ploču.

Okrećem se ka smeđokosom dečaku privijajući ploču uz sebe najbrže što mogu.

-Ne smeš to da radiš. -govorim tiho pošto brzo proverim gleda li nas neko, osim Tire koja zuri u nas.

-Mislim da ću ja da idem na tu. -nastavlja on okrećući se i otvarajući ormarić, da bi iz njega izvadio malog robota koji mu skače na rame.

Da li je to lični 'pomoćnik'?

-Kako si uopšte uspeo to da uradiš? Ne možeš videti sadržaj tuđe ploče bez dozvole. Ne bi treb. ..-počinjem ali dečak se mršti i okreće velikom brzinom od mene.A onda požuri kroz gužvu.

Želim da ga sustignem i zahtevam objašnjenje, ali u isto vreme se uplašim da bih to značilo da ću i ja dospeti u nevolju . Očigledno je da će on upasti u jednu, ako već nije.

Ipak, jesam radoznala.

Otvaram sopstveni ormarić ; razmišljajući o tome kako sam sigurna da me pobegli dečak neobično podseća na nekog ; što je nepotrebno jer trenutno nemam ništa u njemu, pa ga odmah zatvaram.

Tad zvono odjekne hodnikom i ja se brzo upućujem ka Tiri a onda zajedno sa njom ka svojoj sledećoj učionici.

-Da li si našla onog dečaka? -pitam je na vratima, pošto su trenutno zatvorena što znači da lekcija nije spremna.

-Jesam, ali je pravi čudak. Izgubila sam ga pre nego što sam saznala njegovo ime. -zvuči pomalo odsutno i gleda me zamišljeno.

-Možda ćemo ga još videti.-kažem iako ne verujem u to . Već sam zaboravila i kako izgleda.

-Da, baš .- prokomentariše ona kad se vrata ispred nas otvaraju ispred nas.

Aetera: Ja, NepriznataWhere stories live. Discover now