Slučajan susret ✔

Poglavlje 12.

Svanuo je divan sunčan dan.
Za neke radostan za neke ni približno tome.

Meni je najradosniji čini mi se.
Budim se u njegovu zagrljaju.
To je sve što mi treba.
Ni kisik mi ne treba koliko on.

Sama spoznaja da je pored mene umiruje me.

Promeškoljila sam se i ustala pazeći da ga ne probudim.

Promatrala sam ga neko vrijeme, a onda ustala i otišla iz sobe.

Ne mogu izbaciti iz glave tu pomisao da su mi roditelji čitav život lagali.

James, kojega sam toliko uvažavala i poštovala mi nije otac.
Tko zna tko mi je pravi? Mozda je neki kriminalac ili nešto puno gore?

Pozabaviti ću se sa time poslije.

Stala sam ispred prozora i gledala kako se zrake Sunca odbijaju o slatko praveći spektar prelijepih boja.
Ha, sve je veselo kada sam ja sretna.

Čak sam vidjela susjeda kako ide iz pekare i smije se, a inače je uvijek namršten.

Zvuči ludo, ali tako mi se čini.

U kuhinji sam pravila doručak kada me netko zagrlio.

'Dobro jutro ljepotice'.

Šapnuo mi je to tako da sam se naježila.

'Jutro'.

Poljubila sam ga u obraz.

Sjeo je za šank i gledao me kako dovršavam palačinke.

'Imam djevojku koja zna kuhati. Nikada se više neću brinuti hoću li biti gladan.'

Nasmijala sam se i stavila pred njega hrpicu palačinki.

'Dobar tek.'

Skinula sam pregaču sa sebe i krenula van iz kuhinje.

'A ti?'

Pitao je pokazujući na palačinke.

'Idem se okupati pa ću onda jesti.'

Kimnuo je glavom.

Otuširala sam se i obukla.
Sišla sam dolje i vidjela Dylana i Chrisa kako razgovaraju.

Chris me prvi opazio.

'Aria, kako si?'

Ustao se i zagrlio me.

Uzvratila sam zagrljaj.

'Dobro sam, ti?'

'Isto tako.'

Odgovorio je sjedajući natrag na mjesto.

Sjela sam pokraj Dylana i isprepleli smo ruke.

'Baš mi je drago vidjeti vas ovako sretne.'

Pogledali smo se nasmiješeno.

'Hvala prijatelju.'

Rekao je Dylan i napravio onaj 'muški' pozdrav.

'Cijenim to što ju čuvaš dok me nema.'

'Za nju bi učinio sve. Ona je moja najbolja prijateljica. Volim ju i ne želim vidjeti da ju netko povrjeđuje, jednostavno ne mogu stajati po strani.'

Zasuzile su mi oči.

Dylan ga je zagrlio.

Zar sam toliko dobra osoba da mi je Bog dao predobrog prijatelja i još boljeg dečka?
Valjda jesam.

Pitam se samo čime sam to zaslužila..

'Kada se nalaziš sa Jamesom?'

Iz misli me prekinuo Chris.

'Ne znam. Moram nazvati majku. Ispričajte me.'

Rekla sam i otišla u kuhinju.

'Halo?'

Javio se njen mili glasić.

'Majko ja sam.'

Rekla sam sjedajući na stolicu.

'Aria dušo, kako si?'

Mrzim ovo što joj moram lagati.

'Dobro sam, kako si ti? Jel pristao otac na sastanak?'

Uzdahnula je.
Znači bilo je teško.

'Dušo, jedva sam ga nagovorila. Danas u 17 te očekuje u uredu.
I ja sam dobro.'

Hvala Bogu. Napokon ću doznati pravu istinu.

Bila sam nervozna pa sam ustala i šetala po kuhinji.

Majka mi nije zvučala kao da je dobro.

'Majko jesi sigurno dobro?'

Stala sam iščekujući odgovor.

'Jesam, samo mi fališ. Prazna je kuća bez tebe.'

Srce mi se slama kada ovo čujem iz njenih usta.
Ona je najzadnja osoba koju bi željela povrjediti i sada sam to učinila, sva sreća pa razumije razlog.

'U redu majko, čujemo se poslije. Volim te, pusa.'

Rekla sam i prekinula.

Danas u 17 sati promijeniti će se moj svijet samo ako otac kaže da je istina što su mi Elias i Eric ispričali.

Otišla sam u dnevnu no Dylan je bio sam.

'Gdje je Chris?'

Pitala sam zbunjeno sjevši pored njega.

'Otišao je. Primio je hitan poziv.'

Namrštila sam se i pogledala Dylana.

'Nadam se da je sve u redu.'

...

Koliko malo mi je potrebno za sreću treba kada je on tu.

Ne skidam osmijeh sa lica.

Sigurna sam da je on moj doživotni partner.
Jedva čekam vidjeti nove izazove i što nam slijedeće život nosi.

Spremili smo se i krenuli do očevog ureda.
Ponijela sam i one papire što su mi dali Eric i Elias.

Ne želim ništa propustiti slučaju.

Danas želim saznati istinu i samo istinu.