Slučajan susret ✔

Poglavlje 42.

Smirila sam se nakon što sam popila čašu vode koju mi je Oliver brižno donio.

'Jesi ok?'

Pitao je sjedajući nasuprot mene.

Kimnula sam glavom. Zašto me je doveo u svoj stan ako me je oteo?

'O čemu razmišljaš?'

Pitao je ne gledajući u mene.

'Ni o čemu.'

Odbrusila sam i prosvjedno ustala sa trosjeda.

'Sjedni'

Ne znam kako me vidio da sam ustala. Bio mi je okrenut leđima i sipao si piće u čašu.

Odbila sam poslušati ga.

'Aria!'

Povisio je ton. Ustuknula sam i sjela skupivši koljena prema sebi.

'Uplašila si me maloprije. Ne želim da ovdje umreš.'

Rekao je hladno. Kao da sa društvom bezbrižno priča o nogometu.

'O čemu si razmišljala?'

Pitao je ponovno.
Shvatila sam da nema namjeru odustati pa sam mu rekla.

'Zašto si me doveo u svoj stan? Nisam li ja oteta?'

Nasmijao se. Biserno bijeli zubi izašli su na vidjelo.

'Želim te gledati non stop. Imati te pod kontrolom.'

Skupila sam oči.

'Što želiš od mene?'

Zatresao je glavom.

'Želim da James pati. A ako patiš ti, patit će i on.'

Zadovoljno se nasmijao.

'Radit ćeš za mene kako bi otplatila njegov dug. Radit ćeš onaj najgori posao.'

Dodao je.

Kakav je to posao? I što to dovraga znači?

'Ne razumijem?'

Smrknuo se.

'Činiš se kao pametna djevojka. Razmisli malo.
Od tebe želim da mi budeš dostupna od 0- 24h. Šta god mi zatreba, kakvu god potrebu imao ti je moraš zadovoljiti i ispuniti.'

Pobjednički se nasmijao.

Pustila sam suzu. Ne znam je li ju primjetio, ali nije mi ni bilo bitno.

U glavi su mi se uzastopno ponavljale njegove riječi ' Od tebe želim da mi budeš dostupna od 0- 24h. Šta god mi zatreba, kakvu god potrebu imao ti je moraš zadovoljitibi ispuniti.

'Ali ja sam bolesna, ne treba ti netko tko svaki trenutak može umrijeti.'

Smrknuo se.

'Dovodim ti osobne liječnike koji će biti u stanu ispod i nadzirati te. Ne želim da ti se nešto dogoditi, a još ni prvu potrebu nisi zadovoljila.'

Uputio mi je još jedan odvratan osmijeh i izašao je van iz sobe.

Stavila sam glavu u jastuk i počela glasno jecati.

Do kada će mene život kažnjavati? Do kada ću ja biti figurica kojom drugi upravljaju?

Obrisala sam suze i pogledala oko sebe, mrak je već padao.

Ustala sam i polako na prstima hodala do vrata.

Stisnula sam kvaku. Hvala Bogu napokon ću se izvuči.

Otvorila sam vrata i gledajući iza sebe da me Oliver ne opazi zabila se u nekoga.

Uhvatila sam se za glavu.

Ispred mene je stajao glavom i bradom Oliver.

Ok, šta sad?

Oči su mu bile skupljene kao i usne u tanku crtu.

Kroz majicu su mu se nazirali mišići koji su ujednačeno brzo se dizali i spuštali kako je on disao.

Ljut je, štoviše bijesan na mene.

Gurnuo me u stan kroz vrata kroz koja sam netom izašla misleći da mu mogu pobjeći..

Zalupio je toliko jako da sam se stresla.

Osjećaji su se pomiješali u meni.
Tuga, bol, strah, adrenalin sve odjednom.

Prišao mi je i uhvatio me dno leđa te pribio k sebi.

'Aria.. sada slijedi kazna za neposlušnost!'