Deeply yours

Chapter 2

Zabava u Rumbi s Tylerovom ekipom nije trajala još dugo. Roditelji bi me vjerojatno živu pojeli da iti jedan dan zakasnim kući.. Toliko sam im puta lagala u životu da počinjem misliti kako se pretvaram u Rebeccu koja mi često pomaže u tome.

Znam da svakoj avanturi u koju me Becca uplete jednostavno mora doći kraj jer me čekaju obaveze kada se vratim kući. Čekaju me novi pokušaji pretvaranja sposobne i pametne cure poput Peyton. Unatoč svemu tome uvijek pokušavam pronaći slobodnog vremena za nešto što me opušta.

Sviranje.

Prsti sami plešu po klaviru dok mi misli i dalje ne napuštaju Tylerove nove pridošlice, zapravo, jedna posebna pridošlica. Holden, dečko prokleto crnih očiju. Čak me ni Chopin ne može opustiti u razmišljanju i to me čini veoma napetom.

Što bi se dogodilo da sam mu zaista dala svoj broj mobitela? Postoji milijun načina da ga on zlouporabi, iako se ne čini kao takva osoba.

To sada misliš zbog previše zaštitnički nastrojenih roditelja, ali i sama znaš čitati ljude, zar ne?

Itekako znam. Pročitala sam svakog Rebeccinog bivšeg, a i budućeg. Svako njeno loše prijateljstvo. Čitala sam ljude i u tatinoj tvrtki te upozoravala obitelj na njih. Stvar je principa jesu li i hoće li me oni poslušati ili ne.

I Holdena sam pročitala. Sigurna sam da nije loš čovjek, ali mogu li vjerovati instinktima vezanima uza sebe? Možda me samo brine što ga ne poznajem dovoljno dobro da bih se mogla opustiti u njegovom društvu?

Kako ga i misliš upoznati bolje ako mu nikako ne daješ priliku?

U pravu si.. moram dobro razmisliti o ovome.

Melodija i dalje svira, a ja se pokušavam dosjetiti njegovog teškog, britanskog naglaska. U pričanju s njim sam jednostavno shvatila da je drugačiji od Tylerovog društva koje inače ne podnosim zbog određenih stvari.

"Opet sviraš?" Peytonin glas me prekine u sviranju i razmišljanju.

"Uvijek sviram", ponosno potvrdim, mičući prste s crno-bijelih tipki.

Oduvijek sam krila neku ljubav prema glazbi koju moji roditelji i sestra nikako nisu razumjeli. Rekli su mi da me glazba neće financirati do kraja života te da moram nastaviti obiteljski posao. Baš je zato Peyton bila osoba na koju bih se ja trebala ugledati. Barem tako govore..

"Idem na posao, želiš sa mnom?" predloži mi.

"Hvala, ali ionako idući tjedan počinjem raditi tako da mislim da ću ovaj još preskočiti", pažljivo zahvalim. Zapravo nikada nisam bila lijena za stvari koje volim raditi, no s obiteljskim poslom je bilo drugačije. Izbjegavala sam tu prokletu tvrtku u širokom luku.

U trenutku kada mi se Pey nešto spremala odgovoriti, zazvoni mobitel u mojoj sobi. Zamolim ju da pričeka kako bih otišla vidjeti tko zove. Na bijeloj je ladici vibrirao upadljiv, crn uređaj. "Becca", kažem.

"Idem ja, čujemo se", mahnem joj slobodnom rukom, a drugom odgovorim na poziv.

Nakašljem se na Peytoninom izlasku iz prostorije, a zatim promijenim ton glasa."Gospođice De Rousse", javim se, čekajući Beccino obrazloženje što me zove. "Trebali ste me?"

"Della, pusti moje prezime na miru, hoćeš li?" moja najbolja prijateljica jednostavno mrzi svoje prezime.

De Rousse je zapravo talijansko prezime jer Becca i potječe od tamo. Njezini roditelji su je zadnjim novcima poslali ovdje kako bi se školovala, unatoč tome što se ona u početku jako opirala. Kasnije sam ju nagovorila da pogleda situaciju i s njihove strane pa je počela učiti kako bi ostvarila odličan uspjeh, a sada joj država plača fakultet i uvelike je pomogla roditeljima.