Deeply yours

Chapter 4

"Pazi, opeći ćeš me!" viknem na nju kada osjetim jaku toplinu blizu uha. "Bude li mi nedostajalo nekoliko pramenova kose koje mi spržiš, tebe ću okriviti jer me Holden neće htjeti niti pogledati!"

"Oh, Della", napokon završi s kovrčanjem moje kose te ju nježno rastrese rukama, a zatim stavi malo laka da ju učvrsti. "Kako te ne bi pogledao? Kosa ti izgleda predivno.. samo bi luđak odvratio pogled od ovakve ljepotice."

Istog se trenutka rastopim i poletim joj u zagrljaj. Ovakve riječi podrške i komplimente bih trebala dobivati od mame, a ne od najbolje prijateljice. Mislim, i od nje također, ali prvenstveno od osobe koja me rodila i koja me treba bodriti makar bila najružnija osoba na svijetu.

Hvala Bogu na Becci.

"Hajde sada sjedi na krevet i pričekaj da stavim puder", lijepo me odbije, sjedajući nazad na stolicu ispred mog malog kutka za šminkanje.

Prije svakog našeg izlaska, koji bi prethodno bio dobro isplaniran i zataškan, dolazile smo se ovdje šminkati.

Jedno vrijeme nam je fora bila da ja kažem mami kako mi trebaju novci za šminku i zapravo potrošim i više no što bih trebala jer je Becca zadužena za kozmetičke potrepštine, budući da ja nemam volje za to.

Našla bih se s njom i otišle bi u neki dućan, a zatim spiskale brdo novaca ni za što, barem po meni, dok njoj šminka praktički znači život jer bez nje ne izlazi van. Da se znam našminkati lijepo poput nje, vjerojatno bih i ja imala volje kupovati sve te gluposti, ali najgore je što uopće nemam smisla za to.

Jedino što znam napraviti je staviti puder i maskaru koja mi, u najboljem slučaju, ne završi u oku pa se ne trebam bojati da ću provesti dosta vremena na hitnoj ako si izbijem oko.

Ne znam, na primjer, staviti tuš. Svaki mi zavijutak ispadne drugačije. Ne znam ni napraviti konturu. Također ne znam ni staviti ruž, a da izgleda normalno. One sve kombinacije sa sjenilima na očima neću ni spominjati jer je to već naučna fantastika!

K vragu i sve, imam dvadeset i tri godine, a ne znam se našminkati kako spada...

"Della, slušaš li ti mene?" naglo se trzam iz razmišljanja i bacam pogled na Beccu koja je skoro bila gotova sa šminkom.

Kimnem glavom. "Naravno."

"Dobro onda... ponovi mi što sam rekla", ljutito stavi obje ruke na bujno poprsje te ih prekriži. Neće mi valjda sada držati prodike?

"Pa..." premjestim jednu odbjeglu loknu na drugu stranu kako mi ne bi smetala na licu. "Ovaj..."

"Ne znaš! I to je sigurno zato što razmišljaš što ćeš reći Holdenu, zar ne?"

"Ne", iskreno odgovorim. "Samo sam ti htjela reći da više nemamo vremena za moju šminku i da mi ne treba."

Do sada uopće nisam razmišljala o njemu, ali kada ga je već spomenula, prokleto crne oči su se ponovo uvukle u moje misli.

Danas ću ga vidjeti.

Zapravo sam se opet podsjetila njegove neizmjerne hrabrosti da se popne na prvi kat kuće kako bi me pitao hoću li izaći s njim u Rumbu. Prepao me na mrtvo ime i nisam mogla vjerovati svojim očima da je to bio on!

"Ne trabunjaj, imamo još dovoljno vremena da nabacim malo šminke i na tebe."

"Ne, Becca, rekla sam ne", ponovo odbijem njenu ponudu. "Ako ću mu se svidjeti, želim da mu se svidim ovakva kakva jesam."

"Della Dawson!" krikne, pa dojuri do mene. "Shvaćaš li ti što si upravo priznala?"

"Očito da ne shvaćam kada mi moraš gnječiti obraze", preokrenem očima kada me napokon pusti na miru te rukama protrljam svaki nabubreni dio.