Deeply yours

Chapter 42

(Kasnim, ali znate zašto jer sam vam napisala na zid. Krenula sam pisati ovaj nastavak i izbrisao mi se pa sam totalno izgubila živce i trebalo mi je vremena da ih sakupim i ponovo napišem sve. Ostavite mi glas i komentar jer mi zaista puuno znači. I da, hvala na 50K pregleda, jednostavno ste najbolji. Idemo dalje, sve do krajaaa! Volim vas xx)

Čim smo ušli u stan, bacila sam se na pranje posuđa. U zadnji čas smo se sjetili, ali zajedničkim snagama smo napravili oproštajnu večeru za gospođu Parks koja je u kasnopopodnevnim satima uhvatila avion za Englesku. I ona je otišla.

Jako je plakala za Holdenom, iako joj se on praktički vraćao u kratkom roku. Ni ja nisam mogla ostati ravnodušna na njezine suze, vidjelo se koliko je i ona teško primila vijest o njegovom odlasku u rat. Dugo me grlila i šaptala riječi podrške. Govorila je kako mi se divi što sam odlučila ostati uz njega, no, kada bi samo znala koliko mi je malo nedostajalo da odustanem od svega, a sada mi je, pak, toliko drago da nisam.

Zapravo sam tek sad shvatila koliko smo malo vremena provele zajedno, a ona je, očito, bila jedini član iz naših kaotičnih obitelji koja je poštovala vezu između Holdena i mene. Između ostaloga, ona je Holdenov najbliži član obitelji kojega sam imala prilike upoznati, nadam se ne i jedini. Vidjele smo se svega par puta u ovih nekoliko mjeseci, a naše je poznanstvo započelo onog dana kada sam ljutita došla u njihov stan kako bih razgovarala sa svojim dragim.

Moj dragi.

"Jesi li sigurna da želiš ići kući?" pita me nekako tugaljivo. Kimnem brišući ruke nakon što sam oprala zadnji tanjur. "Baš šteta..."

Upitno podignem obrve u njegovom smjeru čekajući objašnjenje. Ne mogu vjerovati da će kroz tjedan dana i on hvatati let za Englesku te koji pakao kreće tada. "Razmišljao sam, znaš, nikada te nisam odveo u kino."

Užurbanim koracima stigne na drugi kraj kuhinje, dio gdje sam ja stajala, pucne prstima pored uha i, kao pravi mađioničar, dvije mu se duguljaste karte stvore u ruci. "Slučajno imam dvije karte za danas pa, ako si još uvijek raspoložena, možemo otići."

Ozarena lica, vjerojatno prvi put nakon toliko dana plakanja, uzmem u ruke ta dva komada malo tvrđeg papira i zagledam se u naslov. Bilježnica. "Danas je neka godišnjica", rukom par puta prijeđe po potiljku. "Iz tog su razloga odlučili ponovo pustiti film, a znam koliko ga voliš. Između ostaloga, to je starije kino na otvorenom pa su vjerojatno zato pustili takav film..."

Doslovce sam mogla osjetiti kako mi osmijeh pleše licem dok sam prebacivala pogled s karata na Holdena pa s njega na karte. Osim što sam bila oduševljena njegovim trikom kojega je besprijekorno izveo, šarmantno i džentlmenski kao i uvijek, oduševljavala me i činjenica da će to biti moj prvi put u kinu na otvorenom. O odlasku tamo prije sam mogla samo sanjati, a bio je to domet svih starijih filmova u kojima sam inače uživala.

Misli mi odmah slete na mamu i tatu. Oni su uvijek bili protiv toga jer je za moje roditelje to bilo još jedno od onih mjesta na kojima se okuplja ološ. Ništa se nije moglo mjeriti s njihovim, ekstremno skupim, elegantnim restoranima u koje nikada ne bi odlazili samo kao obitelj jer je posao morao biti umiješan u svaki naš korak. Ne mogu reći da mi nisu priuštili mnogo toga jer zaista jesu, ali nedostajale su mi stvari koje su svi normalni, tada tinejdžeri, prošli.

"Onda... idemo li?" upita na kraju.

Ovijem ruke oko velikog trupa svog dečka i ostavim kratak poljubac na njegovim mekanim usnicama. Koliko god me boljele neke stvari, nikada mu neću zaboraviti sve lijepe stvari koje je učinio za mene i ovu vezu. Kada bih sastavila listu dobrih i loših stvari, prevagnule bi one dobre. Koliko mi je samo trebalo da shvatim kako je on moje svijetlo u tami? Da je on moj Romeo ili gospodin Darcy? Zašto sam posljednjih par mjeseci tratila vrijeme na živciranje oko nebitnih stvari kada sam ispred sebe imala upravo njega?