U dvorištu, iz visoke trave kraj žbuna proviruju dvije blatnjave lopte. Gledam kako su crteži i dječije šare na njima izblijedele pod okovima vremena. Kod jedne lopte ostala je samo bijelo-žućkasta boja, a kod druge slabašna svijetloplava; dok su slike na njima sad više kao mrlje nekog nevještog umjetnika na platnu. Više ni ne znam koliko je prošlo godina otkad su te bakljice mog djetinjstva napuštene - ali ne i zaboravljene. Njihova vatra se odavno ugasila, ali zadnja vatra njihovog nekadašnjeg značaja i dalje gori u meni; muči me, bodri me želja da ih ponovo šutnem kao nekada ranije, ali odbijam je. Nemam namjeru da ih oskrnavim, neka ostanu tamo gdje jesu, izduvane i ostarjele. Tu nikome neće smetati, niti će neko drugi njima. Neka ostanu tu pored žbuna kao bilješka iz prvog poglavlja života, kao nedotaknuti paragrafi jednog dječaka. Toliko su puta pretrpjele udarce stopala, toliko puta odletjele u tuđa dvorišta, toliko puta pogađala prozore ili druge ljude, stvarajući burne reakcije ukućana - neka se sada malo odmore, vrijeme im je. Na žar mojih sjećanja će se prilijepiti blato vremena, baš kao i na lopte sada, a grob će tom žaru biti u posebnom mjestu mog srca koji niko nikada neće zauzeti.
