Volim pjesme, ali ne mogu da odolim instrumentalnim kompozicijama.
Uz pjesme, naravno, opuštam se; pjevam i plešem s društvom.
Ali, kad upalim opuštajući instrumental, neki duet klavir-violina ili džez, upadam u trans tokom kojeg volim da budem sam, zaključan u svojoj sobi. Slušalice blokiraju smetnje, i, dok mi tijelo poigrava lagano u ritmu lijevo-desno, buljim u neku nasumičnu tačku. Igra tonova potom stvara slike u glavi, a iz slika izbijaju razmišljanja i emocije. Svjestan tog procesa, uživam u svakoj sekundi, kao žedni pustinjak u kapima vode. Kao da sam drogiran, gubim vezu sa ovim svijetom i prepuštam se toku; u meni se otvaraju vrata novih univerzuma.
Zato smatram da je muzika, i to ona koja se ne koristi tekstom nego samo tonovima, najjača od svih duhovnih djelatnosti čovjeka. Nijedna druga vrsta umjetnosti me ne otcjepljuje od monotone svakodnevnice kao muzika. Nijedna druga nije tako suptilna, tako inspirišuća...
