Začuđuje me kako nam neke sitne stvari izmiču, tako da temeljno utiču na naša bića, a da nismo ni naslutili njihovo postojanje. Neprimjetne su to, suptilne poruke koje uopšte ne registrujemo, ali opet primamo kao istinu.
Primjer?
Čas srpskog, dobijamo zadaćnice i pripremamo hemijske za pismeni. Pet je tema zapisano na papiru koji profesorica drži. Ona otvori nekog iz dnevnika i zamoli ga da kaže neki broj. Izabrali smo četvrtu temu. Potom je uzela marker i napisala citat nekog Nijemca kome sam ime zaboravio: "Odlazim iz zemlje u kojoj u po bijela dana vlada najmračnija noć".
Prije nego što smo započeli pisanje, profesorica reče: "Dakle, nema tu šta mnogo da se objašnjava. Ovo je bila tema za maturante prošle godine. Težište sastava biće naslov, odnosno misao koju zapisah na tabli, a materija vaše životno iskustvo, kojeg, vjerujem, imate dovoljno da biste pristupili temi; jer, četvrti ste razred gimnazije. Neće biti problem onima koji se slažu sa naslovom. Biće teže onima koji su protiv. Možete ili da se složite s njim, ili da ga osporite. Važno je da navedete argumente zašto na određen način razmišljate."
Iako mi je profesoričino objašnjenje zvučalo u redu, sama činjenica da je onakav pesimizam uzet kao nešto o čemu se mora pisati za maturski rad, prenerazila me je. Onaj ko samo gleda, neće vidjeti bilo šta sporno u vezi sa pismenim, ali oni koji uoče širu sliku, primjetiće jednu od sitnica o kojima govorim.
Nesporna je istina da u našoj zemlji vlada teško i kolebljivo stanje. Bezbroj problema gdje god da pogledaš. Ali, čovječe, nepravedno je da indirektno tvrdiš kako je Balkan "zemlja u kojoj u po bijela dana vlada najmračnija noć". "Noć" nije krivica zemlje, "noć" je u nama samima. Pa zar nemamo bezbroj prirodnih bogatstava, rezervata, turističkih atrakcija, sjajne umjetnosti, ukusnih domaćih specijaliteta, odlične muzike, velikih naučnika i sportista, i koječega, na našem Balkanu? Šta je to po vama, dragi profesori? Noć u po bijela dana, je li?
Druga je stvar što je mentalitet našeg naroda takav da mi lako odustajemo od naših prostora i, zbog nedostatka patriotizma, begamo u druga mjesta. Ali, kako god ti okrenuo pitanje, odgovor je isti: da smo ljudi velikih talenata i mogućnosti. Kad bismo zaista željeli, mogli bismo da budemo Sunce koje velikodušno hrani druge kulture i narode svojim lijepim snopovima svjetlosti.
Ako već ministarstvo prosvjete, zajedno s profesorima, koji biraju o čemu će učenici da pišu, zaista brinu o ovoj problematici, ne bi onda zadavali ovakvu temu za maturski, koja još više, na podsvjesnom nivou, ubija volju u ljudima da se zadrže na svom prostoru, i da probaju da se izbore za one prave vrijednosti koje su već u nama, ali čekaju da samo budu otključane i oslobođene. Eh, barem da nisu formulisali rečenicu na pristrastan način kao što je učinio taj prokleti Švabo. Dođavola i s njim!
Neopažene sitnice i dalje nam stoje ispred nosa i odišu aurom pesimizma. A mi ih udišemo, osjećamo kako ulaze u pluća i onda prave neobičnu slabost u organizmu. Onaj ko samo gleda, ne vidi. Ko uoči širu sliku, vidjeće.
