Leptirica

»Napaljeno.

Destiny P.O.V

Uzela sam ruksak sa poda, prebacila ga preko ramena te istrčala niz stepenice. Bacila sam pogled prema kuhinji i dnevnoj sobi, ali se činilo da nikoga nema. "Mama?" pozvala sam je.

"Kćeri,  spremam neke stvari u ostavi. Sretno u školi", začula sam njezin glas iz sobe koja se nalazila pored kuhinje.

"Dobro, mama. Volim te", rekla sam,  obuvajući tene na noge te izlazeći iz kuće. Čula sam kako mama još nešto govori, ali nisam se mogla dobro skoncentrisati. Moje misli su u potpunosti odlutale do muškarca koji je stajao ispred moje kuće. Mog muškarca.

Stajao je naslonjen na suvozačkoj strani svoga automobila. Na sebi je imao tek obične tamnoplave farmerke i bijelu majicu kratkih rukava. Kada me je primjetio kako ga posmatram, osmijeh je zaigrao na njegovom licu. Prstima je nestašno prošao kroz svoju kosu, a zatim raširio ruke. "Zar me moja djevojka neće zagrliti?"

Veselo sam se nasmijala. "Volio bi to?"

Zaigrano je zubima uhvatio svoju donju usnicu. "Malena, ne znaš ti šta bih ja sada sve volio."

Prisjetila sam se noći od sinoć. U roku sekunde, nevjerovatna me je vrućina oblila. "Zašto mi ta rečenica zvuči tako dvosmisleno?"

"Zato jer jeste dvosmislena?" nasmiješio se, praveći jedan sitni korak prema meni.

Jednu ruku sam stavila na bok i pravila se kao da razmišljam. "A šta bi tačno sada želio da radiš?"

"Ovo", dlanom desne ruke je obuhvatio moj vrat, pribijajuci moja usta na njegova. Njegov jezik je silovito ušao u moja usta, na što sam glasno zastenjala. Jedna njegova ruka se automatski našla na mojoj stražnjici stežuci je, a zatim se naglo odvojio od mene. "Jebote. Nemoguće je više da se uvijek ovako osjećam samo od poljubca."

"Kako?" sitno sam se nasmijala i dalje osjećajući  njegove usne svud po sebi.

"Napaljeno, eto kako", frknuo je.  "Kao da imam jebenih petnaest godina."

"Pa onda odrasti", nasmiješila sam se te ga zaobišla.

....

"Ne mogu da vjerujem da smo tako brzo došli", uzdahnula je.

Nasmijao se mojoj nervozi. "Smiri se. Ništa se neće desiti."

"Ma ne, nikako", frknula sam. "Samo će svi vidjeti kako sam došla u školu sa tobom."

"Znaš" , namrštio se, "da nisam čuo kako maloprije stenješ u moja usta, pomislio bih da ti nije drago jer sam došao po tebe."

"Stenjem?" oči su mi se raširile.

"Bebo, samo govorim činjenice", rekao je slijezući ramenima.

"Kao prvo, ja ne stenjem. A kao drugo, otkad ti mene zoveš bebom?" smiješak mi je izvio jedan kraj usne.

Ponosno se nasmijao. "Dobro zvuči,  zar ne? Bebo."

"Ne zvuči i ne zovi me više tako", slagala sam, otvarajući vrata i izlazeći van. Dovraga, kako je moguće da nadimak koji mi je uvijek zvučao tako glupo sada sa Drakeovih usana zvuči prokleto savršeno?

Trznulo me je lupanje vratima, a zatim je Drake došao do mene. "Znam da si se otopila sa tim nadimkom. Ne moraš to pokušavati sakriti", namignuo mi je, jednu ruku prebacujući  preko moga ramena. I sam taj dodir se činio tako normalnim. Kao da takvo nešto radi svaki dan.

Polahko smo krenuli koračati prema školi. "Jesi li ti svjestan toga koliko si mi do sada dao nadimaka?" nasmiješila sam se.

Namrštio se. "Pa volim nadimke."