Dadilja

Dan u Bosni

Elena

Približavam se kući u kojoj sam odrasla. Taksi staje ispred kuće i ja polako izlazim. Ispred kuće mama sređuje cvijeće i kad me ugleda skoči na noge i brzo dođe do mene. Ja stojim kao kip i gledam je. Da li je moguće da ona nije moja mama, da me je otela od mojih pravih roditelja? Na kraju ona prva mene zagrli. U trenutku kad me je zaglila osjetila sam probadanje u srcu, zaboga pa ona me je odgojila. Koliko god da me kritikovala za sve, ona mi je mama. Ja svoju mamu hoću da prijavim policiji. Ja da budem razlog ako završe u zatvoru. Ja sam grozna osoba! Ispustim torbe iz ruku i zaglim je snažno.

-Dušo moja kako si mi nedostajala- govori mi dok me još uvijk grli

Odjednom osjetim navalu emocija i suze mi se počnu slijevati niz lice. Kakva sam to osoba postala. Da neko zbog mene završi u zatvoru. Zaboga. Stisnem čvrsto oči, ali suze i dalje se slijevaju niz lice. Izgleda da je brana opet popustila jer ne mogu ih zaustaviti. Polako se odmakne od mene i uzme mi lice u dlanove pa ga proučaje. Namršti se i polako mi prstima pređe preko čela

-Od čega ti je ovo?- upita me zabrinuto a ja odmahnem glavom. Izgleda da ih Petar još nije kontaktirao iz pritvora.

-Moramo razgovarati- kažem umjesto odgovora

-Dođi sjedi ovdje, naravno da moramo razgovarati kćeri- oštro udahnem kad čujem ovo kćeri. Sjedemo za sto ispred kuće, i ja malo razgledam. Nisam bila tu tek četiri mjeseca, ali kao da su prošle godine. Više ne osjećam da je ovo moja kuća, kad malo bolje razmislim, to je zbog toga što ovdje nikad nisam bila istinski sretna. Obrišem obraze i udahnem duboko par puta da se smirim.

-Da li ste vi moji pravi roditelji?- ispalim pitanje bez ikakvog uvoda na šta se mama ukoči.

-Ka..kako..to misliš?- zamuckuje dok mi odgovara pitanjem

-Petar mi je rekao neke stvari- osjetim da mi glas podrhtaje iako želim biti hrabra

Mama se počeše iza vrata pa teško uzdahne.

-Zavisi šta ti je rekao- gleda svuda osim u mene

-Ti mi sve ispričaj, pa ću ja vidjeti šta mi je prešutio ili šta je preuveličao- i dalje je posmatram, ali ona ne gleda mene

Ovo je znak da je tačno ono što mi Petar ispričao. Ja jesam oteta. Oteta od svoje prave obitelji. Obitelji koja me je volila. Tek sad me šamara realnost. I boli.

A kako je tek bilo toj obitelji kad su izgubili malu djevojčicu. Kad sam vidjela Zoe kako se slama dok me gleda. Žena se čak onesvijestila. Kada im je policija javila da postoji mogućnost da je njihova kćerka pronađena isti trenutak su prekinuli sa svim poslovima i došli u policijsku stanicu. Čak i nakon 22 godine. Nisu imali pojma ko je postala ta djevojka i kakva je. Jednostavno su prihvatili sve samo da bi je pronašli.

I nemam pojma kako bih se trebala osjećati, i kako da postupim prema ovoj ženi ispred mene. Da li treba da budem ljuta, bijesna, povrijeđena, tužna, slomljenja?

Ali niti sam ljuta niti bijesna. Osjećam neku tugu dok gledam ženu koja me odgojila, ali koja nije znala iskazati ljubav. Nikad sa njom nisam bila previše bliska, ali sam tužna zbog saznanja da će završiti u zatvoru zbog ovoga. Jer nije toliko loša osoba, a ako je vjerovati Petru, otela me je dok je bila psihički slomljenja. Ali ipak moram čuti njenu stranu priče

-Mama, ispričaj mi- naglo podigne pogled i pogleda me direktno u oči

-I dalje me zoveš mamom- osjetim neku nadu u njenom glasu

-Ah moja prelijepa djevojčice- nagne se naprijed i pomazi me po licu, pa se namršti

-Ko ti je ovo napravio?- pređe rukom preko modrice na čelu koja je i dalje vidljiva. Progutam knedlu i malo se izmaknem