Dadilja

Istina je...

Elena

Osjećam ogroman bol u glavi. Otvorim oči, ali kad me bijela svjetlost zabljesne brzo ih zatvorim. Ponovo polako otvorim desno oko i vidim bijeli plafon. Okrenem glavu pa vidim i bijele zidove. Jao ne, opet bolnica. U sobi nema nikoga osim mene, tako da nemam pojma kako sam tu dospjela. Ček da vidim, čega se zadnjeg sjećam. Sjećam se razgovora sa piscem u avionu, sjećam se da mi je poklonio knjigu sa onom smiješnom posvetom. Onda sam ušla u taksi, dala adresu vozaču, i to je sve. Dalje se ne sjećam. Ah da tu je ona grozna glavobolja. I to je to. Sad sam u bolnici i osjećam se pijano. Kao da su me nakljukali nekim tabletama ili bog zna čime. Podignem malo glavu i vidim infuziju prikačenu na desnoj ruci. Divno, ne mogu ni ustati da potražim nekoga. Na stoliću do mene je moja torbica. Pružim lijevu ruku, ali je ne mogu dohvatiti. Sranje. Bez obzira što imam duge ruke, ipak nije moguće bez da se pomaknem. Podignem polako desnu ruku i pomjerim je ustranu i pokušam se podići. U tom momentu se otvaraju vrata i ulazi mlada doktorica. Osmjehne mi se

-Čekaj ja ću ti dodati. Drago mi je što si budna- ima čudan naglasak i čudno izgovara r slovo

Doda mi torbicu i stane pokraj kreveta

-Hvala ti. Koliko dugo sam bila u nesvijesti?- pitam je bez da izvadim mobitel iz torbice iako mi je to bila namjera. Doktorica se malo namršti

-Niste dugo, možda pola sata. Imam nekoliko pitanja za vas, da bi shvatili o čemu se radi- pogleda me pravo u oči, i njenom pogledu mogu vidjeti neko neodobravanje prema meni. Ovo je čudno

-Naravno, pitajte šta god vas zanima- pogledam je malo bolje, lijepa je, sitna brineta sa smeđim očima i punim usnama. Ja mislim da sam od nje viša za dobrih dvadeset centi.

-Ovako, izvadili smo vam krv dok ste bili u nesvijesti i dali na hitne pretrage, imate manjak željeza u krvi. Da li ste redovno jeli u zadnje vrijeme?- progutam knedlju u grlu. Definitvno nisam. Odmahnem glavom

-Ne trebate mi persirati, možete me zvati imenom- odmahnem lijevom rukom jer desnom ne mogu –A što se tiče jela, nisam imala baš dobar apetit zadnjeih dana- doktorica mi kimne glavom

-Stres?- slijedi sledeće pitanje

-Puno stresa- kimnem glavom da dodatno potvrdim svoj odgovor

-Zadnja menstruacija?- namrštim se na ovo

-Prije dvije sedmice- da je neki doktor u pitanju, definitvno bih se posramila

-Onda ćemo otpisati turdnoću za sad, obično se mučnine i nesvjestice pojave u petom tjednu trudnoće, iako bi mogli uraditi i test za trudnoću...- ona i dalje priča ali je ne čujem. Da li je moguće da sam zatrudnila? Vraćam film unazad da se sjetim da li smo svo vrijeme koristili zaštitu. I da me ubiješ nemam pojma. Odlučim da još neću raditi test za trudnoću, jer smo uvijek koristili zaštitu pa smo valjda i ovih zadnjih dana.

-Elena, da li me slušaš?- dokrotica mi pucne prstima ispred lica i ja dođem sebi

-Oprostite malo sam se zamislila- ispričam se a doktorica udahne

-Donijet ću ti test za trudnoću i zadnje pitanje. Odakle poznaješ mog muža?- aaa

-Vašeg muža?- ko je dođavola njen muž. Pogleda me podignutih obrva

-Amar Babić- otvorim usta, pa ih zatvorim. Onda opet otvorim i natjeram se da progovorim

-Svijet je zaista mali. Nije mi rekao da radite u Londonu- sad je ona iznenađena

-Šta?- zbunjeno pita, a ja se osmjehnem

-Sjedili smo jedno do drugog u avionu. Malo smo popričali, rekao mi je da je pisac, ima sina i ženu koje voli najviše na svijetu.- razvučem usne u osmijeh