Part 17

13.8K 647 26
                                    


- Uzeo si decu bez mog znanja? – prekrstila sam ruke na grudima i posvetila se svima.

- Da.

- Za ubuduće da znaš ukoliko ti ponovo padne takva ideja na pamet uvek će biti ovakav scenario, vrištaće i praviće lom. Moji sinovi ne vole nepoznate ljude, rekla sam ti da sam promenila sedam dadilja.

- Nisam znao.

- Mogli su da dobiju temperature ili upalu grla.

- Nije mi to palo na pamet.

- Ali jeste da dovedeš još nepoznatih ljudi u uplašiš . . . svoju decu.

- Razgovaraćemo o ovome nasamo.

- Kad nađem vremena, deca su sigurno gladna. Rekla sam ti da ih možeš videti kad god poželiš ali u mojoj kući i sledeći put tužiću te. Jesam li bila jasna?

Kako nije ništa odgovorio nastavila sam.

- I ne želim njih dve u blizini svoje dece – zna na koga mislim.

- Deco idemo – viknula sam i David i Denis su me uhvatili za ruke.

- Šta se kaže?

- Pa-pa.

- Ćao.

- Prijatno – okrenula sam se sa decom pobedonosno.

Loša sam majka ponekad, naročito kada dozvolim deci da pojedu po dva sladoleda i nakon toga polude ali ruku na srce zaslužili su.

Moj život se dosta promenio čitav moj svet su deca, nemam vremena za sebe, za prijateljice, muškarce . . . Bilo bi dobro da mogu povremeno da se oslonim na nekog. Sergej . . . trebalo je da mu kažem za decu, znam ali . . . tada sam bila drugačija osoba mislila sam samo na sebe a sada moram da mislim na sinove. Da li želim da odrastaju bez oca? Nisam toliko bezdušna, znam da to nije fer ni prema njima ni prema njihovom ocu. Moraćemo da pronađemo neko rešenje.

- Kristina?

- Ćao, jesi li zauzet?

- Ne, kako su deca?

- Spavaju, treba da razgovaramo, možeš li da svratiš do nas?

- Naravno odmah dolazim.

- Čekam te – odložila sam telefon i krenula da malo pospremim.

- Uđi – uvela da Sergeja unutra.

- Iznenadio me je tvoj poziv.

- Verujem. Imamo decu ne možemo da budemo u sukobu to nije dobro za njih.

- Nije, i već me mrze.

- Ne mrze te, samo te ne poznaju i možda sam ih malo podučila kako da se ophode prema nepoznatim ljudima – priznala sam.

- Znači namerno su onoliko vrištali?

- Da, ali krš i lom koji su napravili . . . To rade stalno.

- Obožavaju te.

- I bolje bi im bilo jer nije lako odgajati dva hiperaktivna slatka mangupa.

- Želim da budem njihov otac.

- Znam rešićemo ovo vremenom, za početak upoznaj se sa njima.

- Kako smo se našli u ovoj situaciji? – promenio je iznenada temu.

- Ne znam šta želiš da ti kažem? Krivo smo počeli i krivo završili, za početak sam kriva ja a za kraj ti.

- Nismo se borili.

- Nismo, ali to je sada prošlost – kao da je bilo pre sto godina.

- Kako ćemo dalje?

- Želim da ti predložim nešto.

- Slušam.

- Useli se kod nas.

- Zaista? – nije mogao da veruje a ni ja.

- Kuća je tvoja, deca su tvoja i dugujem ti vreme sa njima.

- Nakon onog od jutros mislio sam da ćeš mi poslati advokata a ne da ćeš mi predložiti da se uselim kod tebe.

- Smekšala sam.

- Da li će to nekome smetati?

- Kome?

- Ne znam, možda onom inspektoru?

- Aleksandru? – zaboravila sam na njega.

- Kad smo se videli poslednji put delovali ste . . . zajedno – namrštio se.

- Napumpao si me, nisam htela da ga uvlačim u to.

- Razumna odluka, prihvatam tvoju ponudu useliću se sutra.

- U redu. Ali da razjasnimo nešto ponuda važi samo za tebe, ukoliko imaš devojku ili suprugu to za nju ne važi.

- Nisam se oženio.

- Zašto? Devojkama se ne dopada to što živiš sa verenicom pokojnog brata? – izletelo mi je na brzinu.

- Možda si smekšala ali jezik ti je i dalje oštar. Nisam oženjen zato što mi nijedna nije odgovarala. Šta je sa tobom?

- Nemam vremena, ali sada kad si ti ovde mogu da se bacim na muškarce.

- Nije smešno – ponovo se namrštio.

- Znam da nije smešno ne sećam se kada sam zadnji put imala seks – ma šta mi je večeras.

- Toliko je loše a? – podsmehnuo se.

- Ne brini neću skočiti na tebe „Ne vraćam se starim ljubavima" – kladim se da nije čuo ovu pesmu.

- Ja sam više za provereno dobro nego za nepoznato.

- Mislim da smo skrenuli sa teme – namrštila sam se.

- Možeš da ostaneš ovde, upoznaš decu, uhvatiš njihov ritam, privikneš se na naš život i slično, ali ti i ja . . . Ostali smo u prošlosti.

- Videćemo – ustao je.

- Šta ćemo videti?

- Ništa, laku noć – okrenuo se i izašao iz kuće.

Nadam se da se neću pokajati zbog ove odluke.

Nakon doručka odvezla sam decu u vrtić i usput sam im objasnila da će tata Sergej živeti sa nama, nije baš da sve razumeju ali prihvataju sve što kažem. Kada sam ostavila decu krenula sam kod oca, čini mi se da je on na njegovoj strani.

- Ćale – zagrlila sam ga.

- Dušo, odkud ti? Gde su deca?

- U vrtić, krenuli su juče. Moram nešto da ti kažem.

- Slušam.

- Sedi – sve sam mu objasnila i on se složio sa mojojm odlukom. Znala sam da je na njegovoj strani, oduvek mu se dopadao.

Zatekla sam Milicu kako plače i Dunju kako je teši.

- Milice? Šta se dogodilo? Zašto plače? – pitam Dunju.

- Odobrili su joj da usvoji devojčicu – odgovorila mi je.

- Pa to je divno, čestitam – zagrlila sam je. Dugo se muči oko usvajanja.

- Hvala, sutra idem po nju, zove se Maja i ima dve godine.

- Zaista sam srećna zbog tebe, danas je izgleda dan za novosti.

- Milica mi je ispričala za Sergeja – Dunja se ispravila.

- Živeće sa nama – priznala sam.

- Zaista?

- Aha, uskratila sam mu decu i želim da to nadoknadim, useliće se danas.

- Jesi li sigurna? To je ogromna odluka.

- Jesam, valjda, vreme će pokazati.

Pogrešan  🔚Where stories live. Discover now