Jedanaest mlađa | Leizer & Tina ✔️

Prolog

Stojim posljednji u redu. Svakom sekundom bliže, bliže sam i oproštaju. Oproštaju od nje. Kako se uopće oprostiti od nje? Zar se to može učiniti, i imam li ja snage za to?

Red se pomiče. Prebrzo. Poriv za bijegom je tu, ali ja to moram učiniti. Približiti joj se po posljednji put, reći joj da je volim. Da mi je žao. Kako bih sve uradio drugačije da nam se pruži druga prilika... Oko sebe čujem jecaje ljudi koje zapravo ne poznajem. Da li ih je poznavala ona? Odakle oni tu? Licemjernost je što se pojedinci pojave samo kada je potrebno nekoga ispratiti, pojave se iz znatiželje... nakon što sama smrt pokuca na vrata i uništi sve. Jedan dio plače dok se oprašta, dok drugi dio izgovara poznate riječi. Tako mlada je bila, koja šteta.

Osjetim pomiješane mirise parfema koji me natjeraju na mučninu, dok se duboko u sebi baziram na miris vanilije, i nje. Kako me grli dok se gozbim njezinom aromom. U sebi iznova i iznova vidim plavo zelene oči sa zlatno-smeđim česticama, vidim i osmijeh, upućen je meni. Uvijek meni, a ne ovim ljudima. Nasmijem se morbidnoj pomisli kako usprkos što ona više ne postoji, imam dojam da me upravo promatra.

Dolazim na red, ali zaustavljam se i prepuštam ljude koji su se odjednom pojavili iza mene. Među njima je i ona. Usprkos svemu što smo joj priuštili, također tuguje. Oplakuje nju, mene, pa i sebe. Neki od nas su izgubili život, a neki su izgubili sebe. Potapša me po ramenu. Sada smo ništa više već stranci, ali poznaje me u dušu, i zna da sam samome sebi upravo dovoljan. Stoga istupi, a ja se vratim prisjećanju mirisa, poljubaca, glasa. Osjećaj je ravan onome kao da upravo stoji ispred mene. Živa.

Oh, kako se zavaravam, ispred mene je definitivno. Osim što ne stoji, ona leži. U lijesu. Mrtva.

Sad sam joj sasvim blizu, sa samo par metara udaljenosti mogu je vidjeti dok je zapravo ne vidim. Ne vidim njezine posebne oči, drži ih sklopljenima. Obrazi su joj rumeni, ali ne bi trebali biti. Ona je mrtva, trebala bi biti blijeda. Ovi ljudi su je šminkali, odjenuli joj crnu haljinu. Njoj koja nikada nije nosila crno. Štoviše, mrzila je crno. Da se mene pitalo, bila bi to najšarenija haljina koja postoji jer tako je želim pamtiti. Ali nije se mene pitalo.

Moj red je. Nema više nikoga ispred mene, a niti iza mene. Samo smo ona i ja, baš kako i treba biti. Nakon nekoliko minuta promatranja nje iz udaljenosti, konačno se usudim približiti. Oko mene se proširi dobro poznati miris, zažmirim jer ga pokušavam zapamtiti, usaditi u svoj mozak zauvijek. Promotrim joj lice i isto tako ga urežem u svoje pamćenje, jer saznanje da ga više nikada neću vidjeti, reže mi srce.

Spustim pogled prema njezinim rukama, položenim joj na trbuhu. Zglob joj krasi narukvica. Ona koja mi ju je vratila. Ona u boji njezinih očiju. Mon amour. Pročitam ugravirani natpis na bezvremenskoj platini. Pročitam ga napamet, jer suzama napunjene oči brane mi da uradim to propisno. Trepćem, saginjem se praktički u čučanj pored toga lijesa, jer žudim pročitati te besmislene dvije riječi, no slamam se. Srce mi se kida ako ga uopće više i imam. Padam na koljena s licem smještenim njoj u krilu. Čujem uzdahe oko sebe. Čujem kašljucanja i nelagodnu tišinu netom nakon.

Uzimam njezinu ruku u svoju, još samo jedan dodir. Ljubim joj dlan. Ljudi me gledaju kladim se, oni pričaju, komentiraju, ogovaraju, osuđuju, oplakuju, žale, izruguju, slikaju, ali jebe mi se za sav svijet ako ona više nije tu. Njezina hladnoća čini i mene samoga beživotnim, a kada si mrtav, nemaš što za izgubiti. Čak ni ponos.

„Pogledaj me, još barem jednom. Pogledaj me." Šaptom joj kažem. Jer žudim vidjeti tu čarobnu boju njezinih šarenica.

Ne mogu se pomiriti s time da više nikada neću.

„Molim te. Pogledaj me." Jebeno jecam, glas mi podrhtava dok je preklinjem na jedan naizgled lagan korak. Čitavo tijelo mi se trese, moguće da i sam upravo umirem. Od žalosti. „Zašto si me napustila, dovraga? Zašto?"

Pogled pognem, susretnem se još jednom s komadom nakita koji je danas krasi. Jednaka je boja. Prstom pomilujem briljante od kojih je ta narukvica sačinjena. Djelujem impulzivno. Nepromišljeno. Ludo. Skinem narukvicu s nje i držim je čvrsto stisnutu u svojoj šaci. Čekam da otvori oči, još jednom. Čekam da se izdere na mene, da me optuži za krađu. Čekam šamar... Ali umjesto svega toga, jedino što ja čujem, vidim i kušam, moje su suze kojim se ja htio ili ne, upravo ovoga časa pozdravljam s njom.

_________________