Jedanaest mlađa | Leizer & Tina ✔️

1. Poglavlje

David

Pogled mi zastane na Marie koja se prije manje od jedne minute javila na telefon. Večeras joj planiram predati papire za razvod, odgađam to zapravo već tjednima ali zahvalnost koju osjećam prema toj ženi, koči me u naumu. Ljubav također, samo ne ona koja priliči supružnicima. Već sam jednom nogom van kuće, samom izlasku i polasku na posao, ali izraz na licu moje žene, zaledi me na mjestu. Sprječava moj polazak. Tjera da se vratim unutra, i refleksno primam njezino tijelo koje se zajedno s nesretnom viješću ruši na tlo. Obranim je od pada. Telefonska slušalica isklizne joj iz ruke dok duboki jecaji vibriraju na mojim prsima.

„Anna je preminula."

Pritisnem je jače na svoja prsa, držim njezino sada krhko tijelo, šaputajući riječi kako će sve biti u redu. Ona plače sve glasnije. Slomljena je. Na momente vrišti. Ja ponavljam riječi utjehe, i sam van sebe radi ove tužne vijesti. Poznavao sam Annu, slabo no jesam, ipak je ona sestra moje supruge. Bila je svetica. Nisu se čule godinama. Bile su posvađane. Marie se nije stigla s njom pomiriti. Nije se stigla oprostiti. Anna joj je pored njezine kćeri i mene, jedini živući rod. Ponovim još jednom ohrabrujuće riječi, pritom razmišljajući o toj mladoj djevojci koja sigurno pati što je izgubila majku. Pitam se da li ju je ona pozvala, pogleda uprta u slušalicu također se upitam da li je još na liniji? Marie jeca. Ja joj ponovim da mi je žao, kako će sve biti u redu, a ona svaku moju riječ upija, no svakom se trese sve jače; od boli i nemoći. Kroz kojih sat vremena mi zaspe na prsima, ljudi bi se iznenadili koliko bol umara. Odnesem je u sobu, položim na krevet i obavim nekolicinu razgovora. Prvenstveno ne bih li otkazao unaprijed dogovorene sastanke na poslu i javio bolnici da je Marie imala smrtni slučaj u obitelji te da će izbivati izvjesno vrijeme. A ja naravno, barem na neko vrijeme, izbacim iz glave ideju o razvodu, i činim sve što je u mojoj moći, da olakšam ženi patnju.

***

„Ovdje smo." Kažem smirenim glasom dok uparkiravam pored kuće koju sam posljednji put vidio prije otprilike sedam godina. Čitava četverosatna vožnja prošla je u tišini. Marie svoje dlanove drži u krilu, kida lak s noktiju i onoliko dobro koliko je poznajem, sigurno samu sebe kudi što ga kod kuće nije odstranila.

„Imala je rak." Kaže mi ono što već znam, ono što je i sama tek saznala kada se smirila i nazvala Holly; Anninu kćer, iznova. „Punih pet godina se borila s njim. A ja..."

„Znam, dušo. Smiri se, gotovo je. Glupo je reći, ali barem više ne pati."

Pogled usmjeri na mene. „Posao me udesio. Branio mi je da posjećujem sestru. Kudila sam je što ona ne želi k nama, dok je sirotica vodila bitku svoga života. Zašto... zašto mi nije sve rekla, Davide? Pa ja sam liječnica, dala bi joj najbolju skrb. Možda bi se i izvukla. Vjerojatno bi se izvukla."

Oslobodim se pojasa i jednako činim njoj, zatim je zagrlim i dozvolim da mi još jednom namoči košulju svojim suzama. Rukama me zgrabi i ja pojačam stisak, jecanje je snažno ali opet intimno. Najgore je prošlo, sada je ne boli samo bol, to joj čini istina koju je bila nemoćna saznati na vrijeme.

Izađemo iz automobila, preko bijele košulje prebacim tamno sivi sako. Pogledam u Marie, koja pogledavajući svoj odraz u retrovizoru briše suze i popravlja kosu. Život je nije mazio, a ja sam onaj koji ju je odveo daleko, priželjkivajući da živi neki bolji život. Sada se kajem, nikada je nisam trebao odvojiti od sestre.

Desetak minuta razgovaramo s ostalim gostima, slabo koga znam no pokoju facu pamtim s naše svadbe. Marie se sada smiješi, godi joj ambijent poznatih lica prijatelja i starih susjeda. Prisjećajući se prošlosti, njezino lice iznova poprima boju, no kada shvati gdje se nalazi i u kakvoj realnosti je zaglavljena, smjesta se uozbilji.