Jedanaest mlađa | Leizer & Tina ✔️

3. Poglavlje

David

„Sada nakon razgledavanja, jedino što mi preostaje jeste poželjeti ti dobrodošlicu, Holly. Nadam se da će ti boravak u našoj školi podariti sve ono čemu težiš. Prijateljstvo i zabavu. Pored toga, naravno znanje za studij." Ravnateljica koja nam je osebujno pokazala svaki kutak škole, rukuje se isprva s Holly, potom sa mnom. „Gospodine, Lambert, bilo mi je drago."

„Također." Odvratim joj, a pogledom iako samome sebi branim, kradem svaki trenutak da pogledam u nju. Holly. Moju nećakinju.

Maloljetnu.

U prekratkoj suknji. Zagrizem se za usnu i odmahnem glavom.

Teško je, i znao sam da će biti. Ali ipak sam pristao, nadao se da se varam. Uzalud. Teško je pored nje stajati a ne udisati, teško je biti u istoj prostoriji s njom a očima ne istraživati svaki njezin dio, pa i onaj najmanji nikako manje bitan. Jer kad si znatiželjan u vezi nekoga, apsolutno sve želiš znati. Teško je ignorirati poriv radi kojeg joj silno želim biti blizu, iz neobjašnjivih razloga, stoga sam je pomalo izbjegavao. Do sada. Ali te oči ne pomažu. Vraćaju mi prošlost na velika vrata a ja se s istom ne znam izborit.

Primarni problem je taj, što ako si pored nje više od pet minuta, namami te da ostaneš dulje. U ovih sat vremena otkako sam joj ni metar udaljen, bojim se da sam već ovisan. Neizlječivo.

„Hvala vam." Nasmiješi se ravnateljici. Pogledam je opet. Ima preduboke rupice na obrazima a te zelene oči naprosto blješte. „I vidimo se sutra."

Pozdravimo se još jednom i izađemo iz ureda.

„Preživjela si." Kažem joj smjesta. U posljednjih sat vremena otkako sam joj uletjeo u sobu, izmjenili smo više riječi nego čitavih ovih deset dana.

Da, uletjeo sam joj u sobu. Bez kucanja. I bez srama promatrao u njezino skoro pa golo tijelo. Ni dalje ne vjerujem da ovako može izgledati jedna sedamnaestogodišnjakinja. Zaškrgućem zubima a čeljust mi valjda konstantno u pokretu, jer slika njezine stražnjice svako malo zaokupi mi misli. Stvara mi jedan oblik boli. Obla, čvrsta i prekrivena kladim se, mekom i mirisnom kožom.

„Jesam. Ovdje je ugodno. Nadam se da ću preživjeti i sutra." Pogleda me dok jedno pored drugoga hodamo prema izlazu iz škole. „I dan nakon toga, i dan nakon toga..."

Nasmijem joj se, ali ne znam što je upravo ona meni sada rekla. Nasmijem se zapravo njezinom osmijehu. Koji mi je nečitljiv. Dok smo bili još doma, u par navrata me pogledala zavodnički. Sada joj je osmijeh upravo takav.

Nemam blage veze zašto je analiziram i čemu, jer ona je van dohvata usprkos mojoj zamisli da se uskoro razvedem od njezine tetke. Veći mi je problem njezino godište. Nisam ni ja neki starkelja, tek mi je dvadeset i osam, ali ona nije još ni punoljetna. A sa takvim stvarima ne valja se igrati. Jedno je sigurno, da ima osamnaest, u dubinu bih proučio jesu li njezini signali zeleno svijetlo za mene, a ako jesu, popustio bih te svoje kočnice.

Sirovo rečeno, već bi bila moja na sve moguće načine i u svim mogućim pozama koje postoje. Počevši od one u kuhinji.

„Čak sam i ogladnila." Prekida moje erotske misli a ja se poželim posramiti. No ne sramim se, bit će da sam onda samo prvoklasni idiot. Pedofil.

„To je dobra stvar?" Upitam.

„Da, totalno. Kada sam pod stresom, ja nemam apetita, a sada... nema što ne bih gutala!"

Da ima osamnaest, okrenuo bi razgovor na svakojake perverzarije i predložio najkvalitetniji obrok. Jer ja sam takav, i uživam u seksu, pogotovo u onom rječitom. Kada je predigra pored dodira, čisto dijaložna. Ali ona nema osamnaest pa se na to samo nasmijem. Očinski. Kao da sam joj tatica, a ne muž od tetke.