1. Deo

6.3K 202 9
                                    



-Hajde...kasnimo, obećala sam Đuli pomoć a ti se vučeš kao prebijena!- Selima je besno streljala očima devojčicu.

-Nana, nisam završila domaći zadatak a sutra je test iz matematika. Danima smo Đuline sluge. Svadba njenog sina sprema se već mesec dana. Ponekad pomislim da se sam Sulejman ženi!- nezadovoljno je frktala stežući usnice boje divlje ruže.

-Ko si ti da misliš, ne bi imala šta jesti da nije njih. Ufff...samo da imam više vremena propustila bih te kroz šake jer davno nisam. Taj tvoj jezik je kao u otrovnice! – žena je zaključavala kapiju vezujući maramu.

Koračala je žurno pokušavajući da stigne pomajku gunđajući sebi u bradu. Mršava, špicastog lica i očiju boje ćilibara izazivala je na prvi pogled odbojnost. Cela mahala je znala njenu priču, često je u njihovom šaputanju čula reč „ničija" i kako su godine prolazile vezivali su je za mnoge jer je svakom ličila na nekoga ali nisu sa sigurnošću mogli tvrditi ko je i od koga je potekla. Izazivala je teskobu svojom pojavom stvarajući osećaj krivice i nemoći. Nana joj je dala ime Melika onog jutra kada je našla umotanu u korpi ispred kapije. Zadržala je i pored svoje dece iz nekog čudnog osećanja ugledavši sitno lice obasjano zimskim Suncem bojeći ga purpurom. Bez imena, obučena u tanku reklicu i pokrivena pocepanom kuhinjskom krpom jedva stara mesec dana ostavljena sa namerom da umre kao neželjeno štene. Dugo godina se Selima raspitivala po okolnim mestima za devojke ili žene koje su bile trudne u to vreme ali niko ništa nije znao. Roditi u grehu na jugoistoku Turske, značilo je samo jedno...javnu smrt. Teško je gajiti dete ne znajući kakve je krvi i mnogo puta se pitala da li je donela pravu odluku. Melika je rasla sve više otkrivajući svoju pravu prirodu ostavljajući sunarodnike zatečene svojom snagom i bistrinom. Bilo je za očekivati baš kao u pričama da su siročići nevoljnici, povučeni i plačljivi osuđeni na večno žaljenje i saosećajnost. Deca sa tužnim očima i krhke građe, uvek budeći poriv za zagrljajem. Ona nije bila ništa od toga, od prvog dana je znala da su Nana i Tahir stranci dobre volje, da nema nikog i da je potpuno sama. Devojčica bez suza i odsustva bola, sa srcem ratnika.

-Aman curo, pruži korak...ne vuci se!

-Ne mogu brže. Ako ti se toliko žuri zašto nisi pitala Aziza da nas doveze? – mirnim tonom odgovori pomajci sklanjajući pramen kose ispod marame.

-Sus (ćuti), čuj ti nju, Aziz! Ne visi on na čiviluku pa će nas vozati gde nam se navrne.- Selima je šištala kroz zube sva zajapurena u licu od žurbe.

Devojčica se zadovoljno naceri znajući da bi Nana radije umrla nego pitala sina lezilebovića za uslugu. Ponekad joj je bilo žao starog Tahira koji je danima radio i jedva uspevao da nahrani porodicu dok mu se sin po ceo dan izležavao. Imala je osmoro sestara i braće. Najviše je volela Lejlu i Damira, blizance. Bili su godinu dana stariji od nje i drugačiji od ostalih. Povezani pravom ljubavlju, nežnog zdravlja i predivnih tamnih očiju kupili su njeno poverenje, sa njima joj bilo mnogo lakše živeti u ogromnoj porodici. Držali su se zajedno i delili sve poslove, pomagali se i uživali u nestašlucima. Ona im je bila najveći zaštitnik, mnogo puta je primila teret batina i grdnje štiteći ih od Naninog besa i preke naravi. Vraćali su joj iskrenom dečijom privrženošću i poštovanjem. Melika je za njih bila svetlo na kraju tunela. I ako mlađa uživali su slušajući njene duge priče i planove kojima je otvarala vrata nekog drugog lepšeg sveta. Iskreno su verovali da su čuda moguća.

Zaustavile su se ispred velikih gvozdenih vrata. Selima se okrete i odmeri je još jednom od glave do pete, tiho izgovori.

-Poveži maramu i namesti bluzu. Ne želim da misle da si divljakuša!

-Briga me za njihove mišljenje! I onako nisam htela dolaziti...muka mi je od mirisa mesa i ljutih paprika. – podiže bradu i sevnu očima.

Njihov razgovor prekide otključavanje kapije. Pojavi se momak sa pištoljem oko pasa i klimnu glavom da uđu. Dvorište prostrano okićeno sijalicama i svežim cvećem izazva u njoj ushićenje. Veliki konak od žućkaste cigle sa ogromnim prozorima i velikim terasama u podnožju brda blistao je na popodnevnom Suncu. Ispod volti u prizemlju postavljeni divani sa šarenicama i malim drvenim stočićima, u uglu velika nargila od srebra sijala je sveže očišćena. Na sve strane su odjekivali glasovi posluge, do venčanja je ostao još jedan dan i sve je moralo biti spremno. Nana je povuče za ruku i povede u kuhinju.

NičijaWhere stories live. Discover now