7.deo

2.7K 166 7
                                    

Mesečina je sijala srebrom pomažući joj da se kreće kroz drvorede maslina štiteći je od pogleda obezbeđenja. Duboko se kajala što na vreme nije odbila ponudu za dolazak u konak, sve bi bilo jednostavnije. Ljutila se jer želja da bude blizu njega je ponovo buknula nakon susreta u bolnici. Više ni osveta nije bila važna nakon priče koju je čula od Esme. Oprostila bi mu sve ali uvredu vezano za čast nije mogla. Hodala je tiho sklanjajući granje i s vremena na vreme zastajkivala pored drveta osmatrajući put ispred sebe, samo da se dokopa glavne ceste, nekog će zaustaviti da je prebaci do stanice. Učini joj se da čuje korake i zalepi se za veliko stablo, zaustavi disanje za trenutak i uoči momka sa puškom kako hoda proveravajući imanje. Sačeka da prođe i podiže torbu pripremajući se da nastavi kada je snažna šaka dočepa i poklopi usta, neko je steže kao kleštima. Mumlala je i branila se u panici sve dok ne prepozna dubok šapat pored uha.

-Ššššššš, tiho...budi mirna. Pustiću te samo ako ćeš ćutati jer to je i jedini način da se tvoje laži ne otkriju. Teta i teče bi bili jako razočarani.

Smirila se iste sekunde...bio je u pravu, imala je mnogo tajni. Sve su joj bile nametnute a jedna samo za njenu dušu. Klimnu glavom da će poslušati...uze je za ruku i zviznu. Neko mu uzvrati iz tame i on je povuče za ruku. Hodala je iza njega ne znajući šta je čeka. Oterao je od sebe...godine su prošle, vreme je učinilo svoje. Jedino do čega joj bilo stalo da se njeno ime ne vuče po prašnjavim sokacima i da se drži podalje od Nane. Njen bes nikada nije podnosila i ako joj je u dubini duše duboko bila zahvalna. Prašnjavu zemlju zameni šljunak, zastade u mestu i ugleda obrise auta. Otvorio je vrata i gurnuo na sedište. Čula je da izdaje naređenje nekome i seda na mesto vozača. Grlo joj se osušilo, prebirala je sve mogućnosti gde i zašto je vodi...kako će objasniti Gunešovima gde je bila ako shvate da nije u konaku. Skupi hrabrosti i reče.

-Ne znam kako ćeš objasniti svojoj tetki šta ja radim sa tobom?

Nije skidao pogled sa puta, steže vilice za trenutak i mirno odgovori.

-Teta sve zna...ne misliš da bi nekog tek tako primila u kuću?

Melika se prenerazi gledajući ga kao čudo...otvori usta i oseti kako gubi tlo pod nogama.

-Zna??? Šta zna???

-Sve...

Bes je preplavi i ona izbezumljeno ciknu.

-Kako je pustila u kuću lopova? Šta pričaš...ni jednu reč ti ne verujem!

-Nisi lopov...iste večeri sam saznao ko ti je podmetnuo prsten. Nisam ti mogao reći jer si već pobegla sa ljubavnikom.

-Pusti me...zaustavi auto! Nemam šta sa tobom pričati! – siktala je zbog izrečene uvrede.

-Tek ćemo pričati...ne volim kada su stvari ostavljene na pola, želim znati istinu.

-Kakvu istinu? Ne razumem šta ti umišljaš...dobio si šta si hteo. Žao mi je zbog nesreće koja te je zadesila, ja sa tim nemam nikakve veze. Nikom ni reč nisam rekla kao što si mogao i predpostaviti jer da jesam do sada ne bih bila živa. Uostalom ti si zakon...da, greška...ti si Bog! – besnela je drmajući bravu.

-Melika...smiri se, ne možeš izaći, zaključano je. –opasno tihim glasom je upozoravao.

-Zaustavi auto...hoću napolje, ne želim te gledati...mrzim te!

On se osmehnu i pogleda je ispod oka i ironičnim tonom uzvrati.

-Eeee, to ti već verujem...samo ne znam zašto? Jesam pogrešio ali samo iz jednog razloga... bila si obećana drugom!

Ona razgorači oči i za trenutak ućuta...mozak joj je grozničavo radio.

-Obećana...kome?! Kakva je to glupost...nikome se nisam obećala.

NičijaWhere stories live. Discover now