IV

1.3K 53 16
                                    

(Ostavljajte usputne komentare!)

~ Sve, prolazno je sve
samo prava ljubav ne ~

Ante Rebić P.O.V.

Bacio sam se na krevet nakon što sam uspješno zatvorio kofer. Konačno odmor, pomislio sam u sebi i uzeo mobitel da provjerim što ima na društvenim mrežama. U tom trenutku se Mijat pojavio na vratima. 

"Ovo je tvoje!" viknuo je i dobacio mi bijelu košulju koja mi je tako mi pala na sred glave i pokrivši me. Uspuhnuo sam shvativši da i tu košulju moram staviti u kofer kojeg sam jedva zatvorio. Nakon uspješnog ponovnog zatvaranja kofera prošlo je pola sata. Pola jebenog sata sam se borio sa glupim koferom! Pa, gdje toga ima?! Loš početak dana...

"Mijatinjo, nešto si mi tih ovih dana." prokomentirao sam kad smo ušli u zračnu luku. Luka i Filip su hodali ispred nas noseći svaki od njih kofer sa sobom kao i nas dvojica. Mijat je prebacio pogled sa mobitela na mene, "Jel' te to frka pred vjenčanje?"podbadajući sam ga upitao usput nabacivši neki tupavi osmijeh dok je on isfrustrirano već zakolutao očima. 

"Naravno da ne." mahnuo je rukama i podsmjehnuo se, "Što te onda muči? Znaš da mi možeš sve reći." 

Kimnuo je glavom na moju izjavu, no i dalje ništa nije pričao. Nakon pola sata, predaje prtljage i kontrole konačno smo svi četvoro sjeli u čekaonicu. 

"Idemo Filip i ja po kavu, hoćete i vi dvoje?" upitao je Luka ustavši se sa stolice u čekaonici, a ja sam odmah kimnuo glavom. Kava mi je najbolja prijateljica. Odmah je i Mijat kimnuo potvrdno glavom kao i ja. Dok su se ovi dvojica udaljili, Mijat je i dalje čačkao po mobitelu što mi je već počelo ići na živce. U zadnjih tjedan dana i nismo baš nešto puno pričali, osim o treninzima i nadolazećim utakmicama. Nešto ga muči i trebam otkriti što.

"Mijat, brate, što te muči?" prebacio sam jednu nogu preko druge dublje se uvalivši u stolicu u čekaonici. Sklonio je pogled sa mobitela, mogao sam primjetiti da se dopisivao s Vedranom, poslao joj je par srčeka i imao onaj tupavi, zaljubljeni osmijeh na licu. Moram priznati da mi to zaista fali, odnosno ne samo takvo bezvezno smijuljenje, nego i taj osjećaj, ono kad te sve grije oko srca. 

"Ma ništa, samo me zanima nešto." uzdahnuo je i okrenuo pogled prema meni, dok sam ja onako uvaljen, kao pravi seljak sjedio. Podignuo sam obrve signalizirajući mu da pita to što ga zanima. 

"Zašto ste ti i Matea prekinuli?" upitao me, a ja sam zakolutao očima i prebacio pogled na pod dajući mu tako do znanja da je opet otvorio tu temu o kojoj ne želim razgovarati. 

"Ne da mi se o tome..." uspuhnuo sam i mahnuo rukama u zrak. Trnci su me prošli od glave do pete.

"Ajde, prošlo je dosta vremena, valjda možeš sad otvoreno o tome pričati." dalje sam gledao u stranu sklopivši oči na tren da se smirim. Brojao sam do deset sekunda u sebi da se smirim, da ne reagiram burno na ovo.

"Prekid kao prekid, događa se." slegnuo sam ležerno ramenima kao da me nije briga, zapravo je totalno suprotno. Nisam htio da vidi da mi je i dalje na neki način stalo.

"Ovog puta baš i nije tako." iskomentirao je dok je mene odmah obrva zasvrbila. Postajem živčan. 

"Nemoj, molim te!" rekao sam mu što je tiše moguće, "Ne volim pričati o tome." suzdržavao sam se da ne napravim neku scenu ovdje, a to ne bi bilo dobro.

VATRA #2 / Ante Rebić FfWhere stories live. Discover now