VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XX

~ Ja mogao bi svijet osvojit' sa tobom
al' bez tebe se ne osuđujem ~

Ante Rebić P.O.V.

"Zašto me tjeraš tako rano u teretanu? Imam još sto i jednu stvar za obaviti." jadikovao je Jerko dok sam ja vozio auto. Zakolutao sam očima, "Nije ni podne još." promrmljam oduševljen time što mi je najbolji prijatelj tolika ljenčina. 

"Mogao sam spavati do sad, ali ne, sve mora po Antinim željama. Znaš što? Jedva čekam da se vratiš u Frankfurt za par dana, treba mi odmora. Previše si me isforsirao ovih par dana." nasmijao sam Jerkovom brbljanju te naglo zakočio autom naparkiravši se na parking.

"Drago mi je to čuti." promrmljam i sa zadnjeg sjedala dohvatim sportsku torbu te zakopčam jaknu. 

"Uostalom, tko ide u teretanu po ovako lošem vremenu?" nastavi prigovarati te mu iz auta dohvatim mali kišobran, a sebi navučem kapuljaču na glavu. Dama će se otopiti na ovoj kiši. Nije vidio što je kiša u Frankfurtu, troduplo jača nego ova. Zatvorim vrata auta i zaključam ga te krenemo laganim hodom prema teretani. Ovog puta smo morali malo više hodati jer smo parking pronašli puno dalje nego inače. Tješio sam se time da je radni dan i da većina ljudi radi ujutro, pa je zato i većina parkinga zauzeto. Ako je ovako tijekom jedanaestog mjeseca, preko ljeta je tisuću puta gore. 

Prolazeći kroz neku ulicu, zatekli smo kolonu automobila poredanih jedan iza drugog, a rotirke skroz u daljini su govorile da je riječ o nesreći, nažalost. Taman kad smo Jerko i ja krenuli prelaziti preko pješačkog uočio sam poznati bijeli auto. Provjerio sam prvo registracije i svjesan da je to Matein auto, pogledao unutra i zatekao nju za volanom kako čačka po mobitelu. 

"Ante?" dozvao me Jerko sa druge strane jer je već prošao pješački dok sam ja stajao i buljio. 

"Pričekaj!" doviknuo sam mu i mahnuo mu rukom, a on je zakolutao očima i počeo cupkati nogom. 

Iskoristio sam ovu priliku što mi neće moći pobjeći jer je zapela u koloni, a i nemoguće je da se u pet minuta raščisti. Laganim korakom sam došao do suvozačkog mjesta i sjeo u auto. Odmaknula je pogled s mobitela i sa čuđenjem me pogledala. 

"Koji vrag? Od kuda ti ovdje?" začuđeno je upitala i podignula obrvu, mogu reći ugodno iznenađena. 

"Što je tebi? Izgledaš kao da te ova kiša donijela." iskreno sam joj rekao sa laganim osmijehom. Volim je kakva god da je. Makar bila i u ovakvom izdanju kakvom je sada. Raščupane kose, bez šminke na licu, u trenirci i tenisicama. 

Nakašljala se i uspuhnula na moju izjavu, "Što radiš ovdje, Ante?" oštro upita i prebaci ruke na volan te odloži mobitel na stranu. 

"Ako nije tebe kiša donijela, mene sigurno je." nasmijao sam se sam sebi što sam ovo izvalio, a ona me ozbiljno gledala, kao da joj nije do ničega. Tin! Budala! Sigurno je on kriv za ovo njeno stanje i trenutni izgled. Dok je bila samnom blistala je od ljepote, ponajprije imala je osmijeh na licu. 

"Uozbilji se i izađi iz mog auta. Od kuda ti uopće pravo da uđeš unutra? Od kuda ti ideja?" postavljala je pitanja jedno za drugim. Iako ovako djeluje kao da je ljuta što me vidi, zapravo vidim joj u očima da joj je drago.

"Pa s obzirom da sam već par dana u Splitu, nisam te želio uznemiravati, a ovo mi se činila kao dobra prilika da ti uskočim u auto i da te vidim, pošto bi me inače zaobišla u širokom luku." okrene pogled prema van i odmahne glavom te se počne smijati. Onda zabaci glavu nazad i nasloni je o sjedalo. "Joj, Ante... kako da te se riješim?" rukama je prošla po svom licu.