VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXI

~ More Jadransko gdje sam sreo te
zora sviće, ja još nadam se ~

Matea P.O.V.

"Helou!" začujem veseo Marin glas nakon otključavanja vrata. Oh, sigurno joj je Ante dao ključ. Umijem se hladnom vodom i operem ruke u umivaoniku te još slabašna od jutarnjih mučnina, izađem van i susretnem se s blistavim plavim očima. Odmah joj se nasmješim jer iste takve oči ima Ante i jedva čekam opet ga vidjeti. 

Čim me ugleda, pojuri mi u zagrljaj. 

"Uz tebe sam." kaže utješno, a ja obgrlim svoje ruke oko nje. Taj zagrljaj je bio pravi sestrinski kojim mi daje do znanja da je u potpunosti uz mene što god bilo. 

Kad smo se odvojile jedne od druge lagano me odmjeri, "Kud si ti krenula?", začudila se kad me vidjela u trapericama i običnoj crnoj majici jer to nije klasična kućna kombinacija. 

"Idem na pregled." odgovorim joj i posegnem za čizmicama. Ona podigne vrećice koje je ispustila iz ruka prilikom zagrljaja, a meni para odmah počne izlaziti iz uši. "Čemu sve ovo?" upitam je i glavom odmahnem prema njoj, a ona odloži vrećice na kuhinjski stol te stavi ruku na bok i pogleda me kao da sam prolupala. 

"Ne mogu dopustiti da mi trudnica bude gladna." nasmije se, a onda i meni izmami osmijeh na lice. Koliko god imam osjećaj da joj je drago da sam trudna, toliko imam osjećaj da joj nije drago jer Ante nije otac tog djeteta. Baš kao što je i situacija sa Antom. Koliko god on meni govorio da je uz mene, toliko mu vidim bol u pogledu kako me gleda. Da mogu, vratila bi vrijeme i sve promjenila, ali to je jedino što ne mogu. 

Ustanem se nakon što obujem čizmice s obzirom da je početak dvanaestog mjeseca, dođem blizu nje i stavim jednu ruku na njeno rame, "Mare..." započnem, no ona makne moju ruku i primi je. 

"Matea, znam da misliš da mi nije drago, no ako je Ante to prihvatio, onda ću i ja. Najlakše je osuđivati. Svi smo ljudi i svi griješimo, no na ovo malo čudo ne bi trebala gledati kao grešku već kao novu stranicu u životu i lekciju da ne vjeruješ svim ljudima koliko ti oni bili bliski i činili se dobri." utješno kaže, a u očima joj vidim punu snagu podrške. Ne mogu niti zamisliti kako će Jana reagirati kad sazna. Heleni sam javila preko poruke i naravno da mi je odgovorila onime jesam ti rekla. 

Mara me gledala sa velikim osmijehom te mi je tu dala sigurnost da ponovno počnem vjerovati u sebe i da mislim na samo najbolje. 

"Hvala ti. Ne mogu ti opisati koliko mi znače ove riječi." poskočim joj u zagrljaj sa velikim osmijehom. Od sve te sreće koju mi je donijela, naletjele su i suze. No, suze radosnice. 

"Heej... čemu suze?" upita kad se razdvojimo, a na licu osjećam potok. Slegnem ramenima i odmahnem glavom, a ona me još jednom zagrli tako da zabijem glavu u njeno rame. Duboko udahnem pokušavajući se smiriti što mi na kraju uspije te počnem mahati rukama da mi oči još više ne počnu suziti. 

Mare još jednom kaže da će sve biti u redu i da mi sada divljaju hormoni, pa da se vjerovatno zato tako i osjećam. Naposljetku, kad sam shvatila da ako ne krenem odmah da ću zakasniti, Mare je odlučila ići samnom za slučaj da mi ne bude dobro. Sjele smo u njen auto i začudile se time kako je hladno vani i kako puše vjetar. 

Do bolnice nismo ništa pričale, na radiju su se redale lagane pjesme, tu i tamo već neke božićne iako još ima više od dvadeset dana do tog blagdana. Nadam se da ću ga provesti s Antom, pomislim čim čujem prvu božićnu pjesmicu i nasmijem se u sebi. Konačno smo se našle ispred ogromne bijele zgrade, bolnice. 

Otkopčala sam pojas iako sam prije imala naviku ne koristiti ga, sad želim očuvati ovo malo biće u sebi. Pogledam u Maru koja je već izašla iz auta.