Kada bi se čovjek mogao vratiti unatrag kroz vrijeme, u vrijeme umotano u prekrasni celofan zvani život, sve bi izgledalo krasno, bajno.
Nikada se na našim licima nebi pojavile bore bola, bore iznevjerenosti i uvijek bi živjeli u svome utegnutom i prekrasnom savršenstvu.
Zovem se Anais i za mene život je priredio drugačiji špil karata u rukavu – dupli špil karata.
„ Ah kako bi život samo bio lijep.. „- zaspala je i probudila se sa dubokim uzdahom iznevjerenosti, bola uz jednu jedinu misao, koju je danima vrtjela svojim umom. Njen život je trebao biti lijep, sada u danima kada i nije.
Trebala je biti voljena supruga čuvenog Remya Trenta. Visoko obrazovanog, kulturnog i stasitog Trenta, vodećeg člana Opozicione Nezavisne stranke, sjevernog bloka Detroita.
Nekada su bili prst i nokat, jedna duša s dva tijela, a sada, sada su jedno veliko ništa , samo dva stranca.
„ Nema razloga da me gledaš tako prekorno s tim svojim ranjivim, medenim oćima. Još uvijek uspijemo biti iskreni prijatelji, koji se poznaju četvrt vijeka. Možda možemo biti i prijatelji sa povlasticama, zar ne, ipak smo bili posebni ?“ – njegova posljednja izjava, posljednji pokušaj da nanese rane na već ranjeno srce, gurala ju je u dubine povrjeđenosti iz koje se rodio bijes i jedna dobra refeksija tijela. Riječi koje su zaparale Anaisine uši za djelovanje su imale pljusnutu facu, nećim tamnim iz tacne konobara koji je prošao u tempiranom vremenu, savršenom za pljusku u lice kao i na skuposcjenu košulju. Savršeni kraj za svu publiku male privatne zabave, povodom rođenja malenog Maksima, koja se sladila njenim sedmogodišnjim krahom , naočigled svih gostiju kao i slavljenika.
Njegova hladnoća i uzavrela umišljatost, rušilo je ponos i ranjavalo srce koje je krvarilo i koje se stoički trudilo izdržati sramotu naočigled svih prisutnih, i ako su svi odveć znali osim nje, naravno, za njegov sramotni čin prevare sa osamnaestogodišnjom djevojkom-djevojčicom – balavicom, koja je u njegovo hladno srce unijela dašak topline i razigranosti svojom mladošću, neiskustvom. S njenom mladošću ukrao je Anaisinu budućnost , čineći bludni čin nedaleko od oćiju svih prisutnih u jeku zabave, rođendanske zabave malog Maksima. Prvorođene bebice, njene drugarice i životne ,ne saputnice, ali recimo dovoljne prijateljice kojoj bi se usudila povjeriti svoj život, svoje srce na dlanu, svoje Celin.
Rastanak je bio brz i bolan, ali dodatna sol na ranu stigla je mjesec dana poslije njihova kraha, kada se Remy odlučio na korak koji je za nju odlagao punih sedam, dugih, godina – brak.
Sva dešavanja poslije kraha, ogovaranja, došaptavanja onih s kojima je dijelila svoje tajne - slavila život, stoički je podnosila. Trudila se iz dana u dan, pa i onda kada je saznala da je njegova mlada ženica odmah ostala u drugom stanju, dodatno trljajući sol na već duboku ranu.
Sva govorkanja i upiranja prstiju u nju kada bi prošla pored, već starih, poznanika bila su dovoljna da joj povremeno poljuljaju novo izgrađeni svijet u kojem je bila poprilično sama.
Kako su dani prolazili tako se i borila sama sa sobom, sa svojim mislima i starim uspomenama. Trudila se izbrisati iz svoga života, precrtati dovoljno crnom bojom da više ne razazna njihovo postojanje u svome tijelu, duši. Bilo je dana kada se pitalala da li je još uvijek pri zdravoj pameti, da li su joj misli postale java ili san.
Hvatala se za svaku slamčicu mira, ali su joj i one postajale sve ređe dostupne. Svoj put mira pokušavala je izboriti svojom uspravnom glavom svaki put kada bi prošla pored lažnih, zajedničkih prijatelja, koji su je posmatrali sa dozom cinizma u njihovim očima i još ciničnijim osmjehom upućenim ka njoj. Dizala je glavu svaki put kada bi prošla pored njih i istu skrivala stotinjak metara dalje od njih. Bol je bila prisutna i trebao je netko i nešto da ju otkloni iz njenog bića, njenog tijela.
