Ostatak večeri provela je sa svojim laptopom u krilu provjeravajući svoju pristiglu poštu. Ni sama se nije sjećala kada je zaspala naslonjena uz uzglavlje, njenog novog, nezamislivo udobnog kreveta.
Novo jutro je stiglo u njen novi dom i sa njim nove obaveze. Stigao je dan suoćavanja sa svim onim što je bilo propušteno tokom njene farse od vjenčavanja za Toma.
Novo jutro, novi dom za nju su trebali predstavljati bitne tragove novoga života, ali pod palicom sudbine da je taj isti brak bio priznat u nekom drugom univerzumu, pod nekim drugim, bitnijim okolnostima nego što on to i jeste bio. Novi početak je trebao biti ružičast i šljokičast, ali nju kao da je okovala sinošnja tama u dubini iznad srca i zarobila u sopstvenoj čahuri sumnje, pitanja, nakon Crisova odlaska.
„ Proklet neka si, Cris! Pokavario si mi zadovoljstvo date samoće.“ – gunđala je sama sebi dok se premišljala da li da se da u trk brzoga pospremanja kreveta ili da si produži boravak tečaja efikasnoga gužvanja svile pod njenim tijelom.
Ostala je mnogo duže u postelji nego što je to i obitavala, jer božanstveni dodir svile milovao je njenu kožu, hladeći je i žareći u istome trenutku, dok su joj se pred očima redale slike njenih svilenkastih maštarija. Odlučila je da svoje maštarije skrati britkim skokom iz kreveta, brzopleto se pakiravši za polazak na posao,osječajući se kao što bi se osjećale djevojke za jednu noć, iskradajući se iz kreveta svoga ljubavnika prije nego bi im se pogledi ukrstili.
Ujedno je željela izbjeći susret s svojom domačicom, koja je otvoreno slala svoje neželjene signale ka njoj, ne želeći je na svomu teritoriju.
„ Brže Anais, brže! „ –Požurivala je nespretno sama sebe, dok su joj stvari redom ispadale iz ruku.
„ Ne želim se susresti s njenim pogledima, moram da pobjegnem što prije. Hm .. još torbica i mislim da sam spremna!?“
Mučila je sama sebe pitanjima što će o njoj misliti Tomova domačica o njenom odnosu sa Tomom koji uzgred ne grije njenu postelju, nego spava u nekoj drugoj postelji. Pribojavala se mišljenja netkoga tko je plaćen da ne misli o tomu.
Ali pitanja su je u toj mjeri izjedala da je odlično pospremila sobu uprkos svojoj netrepetljivosti i odlučno preskočila svoj doručak izbjegavajući dva para hladnih očiju.
Pred njom su bile mnogo bitnije brige od mišljenja domačice, no nije si mogla pomoći. Željela je da ono skriveno neprijateljstvo , podmukla rezerviranost za nju budu jedna briga manje, jer je osjećala u svojoj krhkoj duši da će ju svaka pogrdna riječ , svako trljanje soli na ranu dodatno slomiti na paramparčad i biti će joj se teško pokrpati.
Na putu ka poslu svratila je u Starboks po dozu morfija za svoje ludilo u glavi. Shvatala je da svakim bližim korakom ka redakciji, ka Tomu njena nevolja postaje neizbježna. Željela je biti ravnodušna zbog sinošnjeg saznanja o drugoj postelji, ponašati se normalno kada joj nozdrve osjete blage tragove muževnosti pomješane s nekim nepoznatim mirisom izdaje.
„ Da li je to moguće?
Da li sam samo luda ili senilna?
Pa ko je on meni?
Muž?!
Jeee, alii na papiru i to za novce.
Je li mi bitan da si razbijam glavu pred početak radnog ludila?
Naravno da ne!
On je samo moj šef i to je to.
Da, Anais, samo ŠEF!!!!“ – pitanja i odgovori su se prepirali s njom dok su joj noge klecale svakim pređenim stepenikom ka užarenoj toploti.
