Nekada pred zoru zaspala je sa djelimičnim odgovorom na Tomovu prošnju.
Jutarnje zrake suca, ptobijale su se kroz rastvorene zastore od prozora, igrajuči se plesom na Anaisinome licu, izazivajući njene obrve u lagano klupko mrštenja.
Jutro je bilo divno. Prekrasno! A da li su njene misli, osjećanja bila sabrana, dan će pokazati.
Pridigla se iz stanja buđenja u turski sjed, na svome malenom krevetu u dnu kutka sobe, iz kojeg je jasno vidjela svako parče stana. Tako je iz svoga bogata kreveta, kojeg su ukrašavali raznorazni jastučići, kao more šarenila, jasno mogla vidjeti srebrani sat u obliku mjeseca na svome šarenome zidu.
Sat je otkucavao ravnih deset sati, i ne tako mnogo koliko se nadala da je uspjela prespavati. Laganim hodom se kretala po svojoj šarenoj oazi mira i obavljala svoje svakodnevne, jutarnje rutine. Na momente je i pjevušile dobru, staru pjesmu sa kraja osamdesetih godina, prošloga vijeka.
U2 „ With or Without You „
My hands are tied
My body bruised, she's got me with
Nothing to win and
Nothing left to lose...
Po završetku svojih obaveza, odlučila je poći i posjetiti na groblju svoje voljene roditelje. Obićavala je svakog, ako ne tada, onda drugog vikenda obići i položiti na njihov zajednički grob, maleni buket kamilica. Prepričavala bi im svoje svakodnevne rutine, dane u kancelariji, prisječala se njihove zajedničke prošlosti i plakala kao i smijala. Uvijek više ranjivija od predhodnoga puta. Kažu rane s vremenom zacjele, njene krvare jače od jednoga desetljeća i teško da zacjeljuju.
Kada je stigla na grob sa buketom kamilica, potražila je idealno mjesto za njihovo počivalište, čopkajući prijašnje ostatke cvijeća i skidajući ih sa groba. Gledala je njihovo vječno počivalište i zamišljala ih vesele i razdragane zbog njena posjeta. Zamišljala je kako bi to bilo da su oni još uvijek među živima i kako joj šire ruke za veliki medvjeđi zagrljaj čežnje koji bi prihvatila objeručke. Mahinalno je podigla ruku ka ukrašenoj fotografiji na njihovoj spomen ploči, koju je dala izraditi prije šest godina uz pomoć Remiya i njegove novčane podrške, i pomilovala njihova dva sretna obraza. Kada su joj roditelji poginuli, imala je tek toliko novca da im obezbjedi zajednički grob, na uskoj parceli greblja, između grobnica. Sveštenik ju je molio da se brzo odluči za mjesto njihova počivališta, jer su se parcele kupovale, a ona svoje nije željela držati u urni, kao šaku pepela. Željela je imati mjesto gdje bi spustila svoja koljena, dodirnula hladnu zemlju i prosula svoje tople suze. Gledala je u svoja dva saputnika nebeska, dva anđela, koja su bila primjer ovozemaljske bezgranične ljubavi.
Svoje nokte zakopa u zemlju, te spusti svoje obraze na hladnu spomen ploču.
„ Mama, tata, došla sam! Falite mi, znate!? Mnogo mi falite, nikada i nečete prestati. Kamo sreće da sam to bila ja umjesto vas. „ – šmrcala je ..
„ Morate mi oprostiti što vam nisam neko vrijeme dolazila. Nisam vas htjela mučiti svojom zlovoljom, svojom samočom. Željela sam vas poštediti svoga bola. Znate, Remy me je ponizio, tako što me je zamjenio sa mnogo mlađom djevojkom od mene i oženio se s njom. Čekaju bebu! Bjesna sam, povređena, ali borim se sama sa sobom da pobjedim sve ono što mi tjera grudi da iskoče. Dobro sam, šta znam.
Nemojte da budete tužni, prvazići ću to, već nekako. Kako ste mi vi ? Držite li se za ruke kao nekada? „ – šutjela je neko vrijeme i posmatrala daljini kako se svijet pokreče.
Uzela je ponovno buket kamilica i rukama zagrabi zemlje praveči za njihovo korjenje mjesta.
„ Mama, tata, došla sam kod vas jer sam nesigurna u svoje odluke. Želim da me saslušate i da mi pošaljete neki znak, odgovor na ono što me muči. Sada sam na prekretnici svoga života.“ – gledala je u njihovu sliku, kao da će joj svakog momenta pružiti ruku utjehe i odagnati njene strahove.
