11

10.9K 645 1
                                    

Edmond je pažljiv, strpljiv i prosto divan sa Emom, ne mogu to osporiti i da potrebna mi je pomoć, svakim danom mi je sve teže i teže da je nosim tamo-ovamo a on je . . . odlična pomoć. Njegovi roditelji nas često posećuju i osećam se prijatno u njihovom društvu. Mislila sam da će on stalno biti ovde i bio je. Ne viđam ga ujutru jer spavam ali uvek dođe kući oko šest i voli da čačka po dvorištu. Promenio je ogradu, uveo novi nadzorni sistem, petlja po garaži . . . ne mogu ga sprečiti to da radi jer ovo nije više samo moja kuća, Emina je a oboje smo njeni staratelji. Moj problem je pod u očevoj radnoj sobi, bojim se onog što je tamo. Ukoliko pogledam ispod postaću saučesnik ovako se pravim da mi ništa nije rekao. Osećam se krivom jer znam gde je novac koji Edmond traži i očigledno imam pristup računima na Kajmanskim ostrvima ali ne želim još da naštetim ocu. Dozvolila sam mu da živi ovde i nekako se osećam manje krivom.

- Idete nekud?

- Da u šetnju – spakovala sam Emu u kolica, ona voli da se vozi a meni šetnja prija.

- Da li želiš da . . . Mek.

- Šefe.

Okrenem se i ugledam tipa sa bradom.

- Direktor ti šalje ovo da pogledaš, hitno je. Dobar dan gospođo – nasmešio mi se.

- Dobar dan. Idemo mi.

- U redu, lepo se provedite.

. . .

Nakon šetnje Ema je zaspala u kolicima i vratile smo se kući. Zateknem mali kofer u dnevnoj sobi i Edmonda na telefonu.

- Ne interesuje me, moramo to završiti jednom za svagda.

Bio je nervozan.

- Ne, ja ću voditi akciju Patrik je posao helihopter po mene i neka me čekaju dva tima - okrenuo se i ugledao me.

- Da, uradi kako sam ti rekao – poklopio je i pogledao u mene.

- Ideš negde?

Izdahnuo je. Izgleda da je nešto loše u pitanju.

- Moram na teren, vratiću se za dan dva.

- U redu.

- Helena voleo bih da ostanete u kući dok me nema.

- Zašto?

- Samo mi udovolji.

Cimnem se jer čujem neku buku.

- Ne boj se to je helihopter. Moram da idem – uzeo je torbu i zastao pored mene.

- Ostanite ovde – ljubi me u obraz i dodiruje moj stomak.

- Vidimo se lepotice – pomazio je i Emu.

Okrenem se i ispratim ga pogledom. Hm.

. . .

Uspavala sam Emu i planirala sam da krenem na tuširanje kada se oglasio moj telefon.

- Ko li je ovo? – ne prepoznajem broj.

- Molim? – javim se.

- Eni!

- Tata? – iznenadim se.

- Gde si?

- Kući, spremam se za spavanje – odakle njemu telefon?

- Slušaj me moraš odmah da odeš odatle.

- Šta? Zašto?

- Krenuli su po tebe. Uzmi novac i izlazi odatle! – vikao je.

- Ali ne razumem ko je krenuo po mene? – uplašim se.

Cena izdajeWhere stories live. Discover now