17

10.7K 623 0
                                    

Deca spavaju, kuća je koliko-toliko sređena, ja sam sveže istuširana a Edmond je sedeo u fotelji i listao tv kanale.

- Išta zanimljivo? – pitam ga dok mu se pridružujem.

- Zapravo ne tražim ništa samo vrtim tv kanale.

- Vidim. Hvala ti što si mi omogućio da na miru razgovaram sa ocem.

- Nema na čemu, možeš da ga vidiš kad god poželiš – spustio je daljinski upravljač i okrenuo se ka meni.

- Razmišljala sam o tvojim rečima, porodici, deci, nama . . . – priznam.

- I ja.

- U neku ruku si možda si u pravu ali šta god mislio o meni ja nikad, nikad, nisam želela namerno da te povredim, čak ni kada si mi uhapsio oca. Jasno mi je da si povređen mojim nedavnim postupcima ali oni nisu imali veze sa tobom, to je bilo samo puko preživljavanje.

- U tome je problem Helena, to treba da bude poverenje. Među nama toga nema.

- Nije samo jedan razlog tome Edmonde. Kada smo konkretno ti i ja u pitanju imam osećaj kao da stalno padamo. Kao da ne umemo da se vratimo tamo gde smo nekad bili, pa čak i to je diskutabilno jer gde smo zapravo nas dvoje bili? Živeli smo laž.

- Ne znam koliko puta da ti ponovim da nije . . .

- Nije bila samo laž, znam – prekinem ga.

- Verujem ti. Ali nije samo to problem tu je i moj otac. Neprestano se upoređuješ sa njim.

- Ne upoređujem se, samo žalim da se prvo meni obratiš kad god imaš neki problem.

- To je treći problem, ja nemam problem. Svi moji problemi potiču od mog oca i tebe. Nisam ubila nekog pa da moram da biram koga od vas dvojice da pozovem da bi mi pomogao da sakrijem telo.

- Koga bi pozvala?

- Zaista?

- Zaista. Koga bi pozvala?

- Pa sigurnoi ne bih pozvala FBI agenta a oca ne mogu da pozovem jer je u zatvoru.

- Znači mene nećeš a njega ne možeš?

- Pomogao bi mi da sakrijem telo?

- Da – odgovara brzo.

- Pa . . . hvala ali ne planiram nikog da ubijem. Skrenuli smo sa teme, poenta je da . . . – zastanem.

- Ja samo pokušavam da održim glavu iznad nivoa vode. Pokušavala sam da nastavim život nakon tebe, da te zaboravim, da zaboravim ono što je učinio moj otac, da zaboravim na tvoju izdaju, da preživim gubitak bebe, da održim decu u životu, da preživim . . . Nije borba između mog oca i tebe u pitanju, to je samo ono što je najbolje za mene u datom trenutku, zaista bih volela da to razumeš.

- Recimo da razumem. Šta ćemo sad?

- Sad? Ne znam, ali u pravu si sve se svodi na poverenje a ti si moje izdao.

- Nikad nećeš preći preko toga zar ne?

- Mogu da pređem.

- Ali . . .

- Želim da prestaneš da se upoređuješ sa mojim ocem. Nije mi važno kakav je bio prema svetu znam kakav je prema meni. Kada se nađem u situaciji gde mi je život ugrožen neću razmišljati koga bi trebalo da pozovem, prihvatiću prvu pomoć koja mi bude ponuđena i ti ne možeš da me osuđuješ zbog toga, nisi bio na mom mestu. Ja nisam neustrašivi FBI agent koji živi za pravdu i ne boji se ničeg, ja sam samo žena koja će pre pobeći nego ostati da se potuče, jer budimo iskreni svaka budala može mene da prebije.

- Ne osuđujem te. Prezentujem ljutnju na tebe a u stvari sam ljut na sebe. Tvoj otac je bio u pravu, nikad nisam bio tu kada je to tebi bilo potrebno.

Šta da kažem na ovo?

- Sigurno ni tebi nije bilo lako sa dvoje male dece dok te progone ubice . . . – namrštio se. Da li krivi sebe za to?

- Možda nam treba vreme da sve ovo obradimo i naučimo kako da . . .

- Kako da šta?

- Naučimo da se oslanjamo jedno na drugo. Ko zna možda ponovo pronađemo ono što smo nekad imali – slegnem ramenima.

- Hoćeš da kažeš da smo to izgubili?

- Ja sam sama skoro sedam godina, ne računajući noć kada smo napravili Dejvida . . . i . . . znaš, pre neki dan.

Nasmešio se.

- Poenta je da sam navikla da budem sama.

- Poenta je da me još uvek voliš, jer bi u suprotnom bila manje sama.

- Nije smešno.

- Znam zapravo žalosno je, ti voliš mene, ja volim tebe a ne umemo da budemo zajedno.

- Zašto onda ne naučimo? – predložim.

- Šta konkretno? – namešta se bolje ka meni.

- Sve, imamo decu, kuću, obaveze, niko nam ne preti . . . možda treba da krenemo od početka.

- Od samog početka?

- Da.

Pruža mi ruku. Ok. Prihvatim je.

- Dogovoreno.

Nasmešim se na ovo.

- Dogovoreno.

- Ja sam Edmond Long, zamenik direktora FBI-ja.

- Zamenik? – nisam to znala.

- Tako je.

- Ja sam Helena Dion, grafički dizajner, trenutno sam nezapošljena.

- Da li planiraš da tražiš posao?

- Zapravo planiram, čim upišem decu u vrtić ili pronađem odgovarajuću dadilju za njih, strašno sam izbirljiva.

- Da li želiš da izađeš sa mnom?

- Želim.

- Sutra u osam.

- Ako pronađem dadilju – nasmešim se.

- Ja ću se pobrinuti za to.

- Onda ću rado izaći sutra sa tobom na . . .

- Večeru – smeška se.

- Večeru – ponovim.

- Sastanak.

- Sastanak.

Gledamo se jedan drugi trenutak. Ne znam o čemu on razmišlja ali ja mislim o tome kako sam srećna što se deca ne bude noću.

Jebeš sastanak.

Podignem se na kolena primim njegovu glavu među rukama i poljubim ga. Unesem se celim telo u taj poljubac da ga okrenem na leđa.

- Polako, sav sam tvoj – smeška mi se.

- Dobro.

Sastanci su precenjeni, osim toga već smo obavili to.

Cena izdajeWhere stories live. Discover now