Odraz

"Ja sam zapravo tu budala!"

26. poglavlje

Kroz dvadesetak minuta u prostoriju je ponovno u pratnji inspektora ušla Lana. Nisam ih ni primijetila sve dok nisam čula glasno zatvaranje vrata. 

"Gospođice Lovrić", obrati mi se inspektor, a ja ga pogledam bez volje za životom. Osjećala sam se jadno i uništeno. "Vaša odvjetnica je pogledala snimku nadzornih kamera na kojoj je kao što sam već rekao ispostavljeno to da ste rukovali vatrenim oružjem te tako ubili."

Lana me pogledala, "Snimka nije cijela, nego je skraćena samo na dio u kojem si ispalila metak te kako je čovjek ranjen i na mjestu preminuo."

"Inspektore, nisam ni poznavala tog čovjeka, bilo je slučajno, to jest, dogodilo se u obrani. Taj čovjek je htio pucati u Dejana", mislila sam da je nada već izgubljena, da ću trunuti u zatvoru do kraja života, ali u nastavku nije bilo tako. 

"Da, to smo čekali da čujemo od tebe. Naime na snimci si izrezana samo ti i taj čovjek, vidljivo je kako netko sabotira", odahnula sam, konačno neki razumni policijski djelatnik koji ne govori stvari unaprijed. "Ali... to i dalje ne smanjuje tvoju krivnju da si ubila nekoga." Kimnem glavom svijesna toga, sijećam se samo kako nisam mogla spavati danima radi toga i osjećala se krivom i odgovornom za smrt čovjeka kojeg niti ne poznajem, ali koji je mogao ubiti osobu koju voli.

"Da, žao mi je i peče me savijest, ali Nikolina mi je prijetila Dejanovim životom. Ona igra neku igricu zajedno s Silvijom Maras, vjerujte mi na riječ. Nisam željela da bude žrtava, pogotovo ne nedužnog čovjeka, ali držao je pištolj uperen u Dejanovu slijepoočnicu, nisam se mogla suzdržati i čekati da on ubije njega", u potpunosti mu objasnim. On kimne glavom shvaćajući, a Lana mi se lagano nasmiješi. 

"Mislite na Nikolinu Šarić?" Potvrdno odgovorim na inspektorovo pitanje, a on uspuhne. "Prijetila je Dejanu mojim životom čak", dodam, a on prolista po nekim papirima. 

"Moj kolega razgovara s jednim svjedokom. Ako on potvrdi tvoju priču, da si pucala u čovjeka u obrani, vjerovatno ćeš moći izaći iz pritvora uz kauciju." Okrenem naglo pogled na Lanu koja mi kaže da se smirim i da će sigurno biti tako kao što je inspektor rekao. 

"Jesi razgovarala s mojom mamom?" Upitam Lanu nakon što je inspektor izašao iz prostorije, a ona kimne glavom. Najbitnije mi je da u ovom trenutku mama zna istinu za ono što se dogodilo, znam da će mi oprostiti jer je i meni bilo teško da samoj sebi oprostim, ipak sam napravila nešto grozno. "Da, rekla sam joj što se točno dogodilo."

"Kako je reagirala?"

"Prvo je bila šokirana, ali je shvatila." Pao mi je kamen sa srca nakon što sam ovo čula. "I dalje je u čekaonici. Rekla sam joj da ne puštaju k tebi nikoga osim mene kao tvoje odvjetnice i da ide kući, ali ostala je." Nasmiješila sam se. Prvo što ću napraviti nakon što izađem je zagrliti ju i priznati joj sve što se dogodilo od kada se Dejan vratio, kao i to da nosim njegovo dijete. 

"A Dejan? Nisi mi htjela reći gdje je on", tiho sam ju upitala. 

"Dejan je", nije stigla dovršiti ono što je htjela reći jer je u prostoriju ponovno ušao inspektor sa nekim papirima u rukama. 

"Gospođice Lovrić, svjedok je sam rekao ono što ste nam i Vi rekli. Plaćena vam je kaucija uz koju možete izaći odavdje, ali znajte da će se i dalje voditi procedura protiv gospođice Šarić koju ste oboje prijavili zbog prijetnji." Naglo sam se ustala sa stolca i osmjehnula se. Pogledala sam u Lanu koja je ovog puta dovršila ono u čemu ju je inspektor prekinuo, "Dejan je svjedok."

"Da, gospodin Maras je rekao da ste ga branili, čak nam je pokazao i prijeteće poruke koje mu je slala gospođica Šarić." Srce mi je kucalo sto na sat, pa sam istog trena poskočila Lani u zagrljaj. Ona me smirila zbog neobuzdane sreće, pa je inspektor preda mnom posložio hrpu papira koje sam morala potpisati.