Odraz

"Zašto mi nisi rekao ranije?"

22. poglavlje

Nakon što sam dobila potrebnu dozu infuzije, doktor me pustio iz bolnice i savjetovao da se što prije obratim ginekologici zbog trudnoće. Naravno da sam to i mislila napraviti, sve što mi je u tom trenutku bilo bitno je to dijete, to malo čudo u mom trbuhu. Jedno me mučilo, je li dijete Bornino ili Dejanovo? Nisam mogla dokazati ni da je od jednog ni da je od drugog, zato sam se najviše nadala tome da je otac Borna. Uz njega bi dijete imalo normalan život, puno ljubavi i pažnje, a ako je Dejanovo... i dalje bi bilo Bornino jer udajem se za njega za samo dva tjedna. 

"Stigli smo", Lana zaustavi auto na parkingu ispred moje zgrade tako me trgnuvši iz misli. 

"Hvala ti na prijevozu", srdačno joj kažem i još jednom zahvalim na tome što je cijelo vrijeme bila sa mnom u bolnici. 

"Želiš da ostanem ovu noć s tobom?" Predloži, a ja odmah odbijem. "Ne. Trebam malo biti sama i promisliti o svemu."

"Monika", Lana me potištenim glasom pozove, "Što ćeš ako je dijete Dejanovo?" To je ono pitanje na koje nemam odgovor. Nisam ni imala puno vremena razmisliti o tome. Uspuhnem i nastavim se držati čvrsto uvjerena u to da je dijete stvarno Bornino. 

"Udajem se za Bornu, njegovo je", uvjereno kažem, ali mi glas titra. Lana je i sama shvatila da se pravim da sam dobro. Zapravo uopće nisam. Dobro će mi doći što Borna dolazi tek sutradan da razmislim o svemu što je pred nama. 

"Molim te samo jednu stvar", Lana podigne bradu upitno me pogledavši, "Nemoj reći Dini da sam trudna. Sigurno će to proslijediti Dejanu ako se čuju." Ona odmah kimne glavom rekavši da neće to napraviti. Vjerujem joj i znam da se mogu osloniti u ovakvim trenutcima na nju. Zato mi i je kao prava sestra koju nikad nisam imala. 

Pozdravimo se, pa ja izađem iz auta i uđem u zgradu. Kad sam ušla u stan, činio mi se tako hladan, kao da do sada nitko nije živio u njemu, kao da nema nikakvih posebnih uspomena. Osim par uokvirenih fotografija na zidu iznad televizora, taj stan mi uopće nije odavao dojam doma. Možda je to zato što se u zadnje vrijeme osjećam previše usamljeno jer Borna sve više ide na poslovna putovanja. I iako nam se datum vjenčanja sve više približava, osjećam se kao da nisam u potpunosti spremna na to. Možda je to zato što je Dejan ponovno ušao u moj život, a možda je to zato što je došlo do previše tih rastanaka od Borne. 

Nostalgično promatrajući stan i zamislivši se nisam ni primijetila kada sam torbu ispustila na neravnu površinu na garnituri u dnevnom boravku. Samo je iskliznula i pala, a osim toga, šokirala sam se činjenicom da na toj istoj garnituri spava Borna. Malo se promeškoljio kad je čuo tupi udarac, pa je protrljao oči još uvijek u polu-snu. Kad je otvorio oči iznenadio se mojom pojavom pa se uspravio u sjedeći položaj raširivši osmijeh na licu. 

"Hej, gdje si bila tako dugo? Čekao sam te, pa sam i zaspao", na kraju se podsmjehnuo i lagano se rastegnuo tako da je rukama zamahnuo. 

Nisam bila spremna na tako rano suočavanje s njim, mislila sam da dolazi tek sutra. "Došao si ranije?" Raširim oči praveći se da sam iznenađena, a ne šokirana. On kimne glavom i priđe mi kako bi me zagrlio. "Da. Htio sam te iznenaditi pošto sam u zadnjih mjesec-dva puno vikendima van grada", usput me i poljubi, a ja mu se lagano osmjehnem spremajući se u sebi na ono što bi mu trebala reći što prije. 

"Gdje si ti bila do ovako kasno?" Pogledam na zidni sat i susretnem se sa kazaljkama koje pokazuju na pola sata poslije ponoći, nisam ni znala da sam toliko dugo provela u bolnici na infuziji, nisam uopće imala pojam o tome koliko je sati.