Odraz

"Nije više kao što je bio prije."

14. poglavlje

Zadnji sedam dana prošli su mi jako sporo i bili su kao pravi pakao. Na poslu sam imala par malih nesuglasica sa šefom te sam izgubila jednu parnicu koju sam pod svaku cijenu morala dobiti. S Bornom nisam pričala, pričali smo, ali samo ono osnovno, dobro jutro, bok, što ima za jesti i to je to, ispričao mi se, no rekla sam da mi treba malo vremena dok se ne saberem, ipak nije meni toliko do vjenčanja i prokletih đurđica i dvoraca, koliko mi je do toga što je on pogazio svoju riječ i što se Silvija opet petljala tamo gdje joj nije mjesto. Silvija mi je, poslije onog incidenta pred organizatorima, sljedeće jutro poslala poruku "Proslava zaruka ti se svidjela, pa sam mislila da će ti se i ova organizacija vjenčanja svidjeti. Usput, đurđice su tradicionalno cvijeće, ne bi se ja naljutila ni da odabereš ruže... nisi trebala biti onako djetinjasta pred onim organizatorima, ipak jedni od najskupljih su u državi, a i organiziraju inozemna vjenčanja. Što si drugo mogla poželjeti?! Čujemo se, mila." Poruka me toliko naživcirala da sam skoro bacila mobitel kroz prozor, a Borna nije napravio ništa, čak joj ni nije rekao da se prestane miješati u naš odnos i organizaciju. S Lanom od naše svađe koja je izbila istog dana kad i sve ostalo, nisam razgovarala. Čak se nismo ni pozdravljale na hodnicima. Izlazila sam kasnije na pauzu jer ju nisam željela susresti u kantini u klasično vrijeme pauze. A Dejan, njega sam kao i Lanu viđala po hodnicima. Pozdravili bismo se, no iz njegovih usta je to zvučalo kao da je na silu, nije bilo više one poletnosti i zezancije, onih vragolastih osmijeha i arogancije, postao je sasvim običan. Umjesto da je po dokumente dolazi sam kao nekad, slao bi tajnicu, a tako i ja. Imala sam mir od svih, no opet nije mi bilo dobro, osjećala sam se samom i kao da nikome nemam reći ono što me muči tog dana ili što mi prolazi mislima. 

Jedva sam dočekala ovaj vikend, ovu subotu, jer je Borna opet zbog posla morao van grada na neki seminar. Ja sam odlučila te večeri izaći i to sama u klub u koji sam izlazila nekad. Čula sam da je klub preuzeo netko drugi, pa su ga renovirali i zabranili ulaz maloljetnicima i onima ispod dvadeset. 

Kad uđem unutra, odmah me preplave sjećanja od prije na ovaj klub. Ništa više nije isto, sve je renovirano i novo, baš kao što je i u mom životu od prije. Sjela sam na šank, pa me zgodan konobar poslužio jednom votkom koju sam naručila.  "Zapiši na moj račun", začujem dubok glas iza sebe kako se obraća konobaru koji mi odmah vrati novac kojim sam mislila platiti tu jednu čašicu. 

Prvo sam pomislila da je Dejan, no kad sam ugledala te tamne oči shvatila sam da ne pripadaju njemu, već njegovom najboljem prijatelju. Bila sam iznenađena pa sam odmah eksala votku iz moje čaše i prebacila pogled na njega koji je već sjeo na barski stolac pored mene i prstom signalizirao konobaru da nam natoči rundu. 

"Dino", promrmljam i okrenem se prema njemu suzivši oči tako ga pažljivo promatrajući. Što on radi ovdje? 

"Monika", on kimne glavom pozdravivši me, pa mi se nasmije zavodljivo. Da ga ne poznajem rekla bi da mi se upucava. Konobar nam je natočio rundu votke, pa je on podigao svoju čašicu nazdravivši, "Za ponovni susret", nasmijem mu se i kimnem glavom pa se kucnemo čašicama i eksamo. 

"Što te dovodi ovdje?" Obrati mi se i nakosi glavu. Baš se vidi da su on i Dejan najbolji prijatelji, ti su vježbali kako zavesti neku curu samo jednim potezom. 

"Došla sam malo izvesti samu sebe van, pošto nitko drugi nema vremena ni volje za mene", cinično se podsmjehnem i zakolutam očima. "Što ti radiš ovdje? Nisam te vidjela sto godina."

On se nasmije i zamahne rukom pokazavši mi klub, istog trena shvatim što je time mislio i prije nego što mi kaže, "Ja sam taj koji je investirao u ovaj klub", raširim oči potvrdivši ono što sam i pomislila. 

"Nije više kao što je bio prije", zaključim nakon što opet po stoti put prijeđem pogledom po cijeloj unutrašnjosti. Sve je moderno, postavljena je nova bina za DJ-a i bendove i puno je više reflektora, a i cjenik pića je troduplo dulji nego što je bio prije, a i skuplji jer ovo mjesto sada odiše bogatstvom. 

"Nije, to je i bio cilj. Prije je bio poznat samo kao kvartovski klub u kojem si se jeftino mogla napiti, sad je to na nekom drugom nivou", Dino ponosno nastavi govoriti. 

"Da, slažem se. Napravio si odličan posao", kimnem glavom i ponosno se nasmijem. Iako mi Dino nije neki poseban prijatelj, već samo kao poznanik, drago mi je zbog njega, vidi se da je uložio puno truda u ovaj klub.

"Nego, što ima kod tebe? Imam osjećaj da se stoljećima nismo vidjeli", odmjeri me svojim tamnim očima, pa odmahnem glavom. 

"Već sam ti dala do znanja - ništa posebno. Trenutno mi je nastupio lošiji period života, kad nikog nije briga za mene i kad su se svi okrenuli od mene", podsmjehnem se samoj sebi što se njemu jadam, no istina je. 

"Da, rekla mi je Lana da ste se posvađali", odjednom zastanem, pa se nakašljem i iznenađeno ga pogledam. 

"Mislimo li mi na istu Lanu?" Zbunjeno ga upitam, a on jednostavno frkne nosom i potvrdi, "Da, Lana, tvoja najbolja prijateljica."

"Čekaj, čekaj... što se događa?" Mahnem rukama i smrknem pogled. Srce mi užurbano kuca, a ruke su mi se počele tresti. 

Dino se nasmije i odmahne glavom, pa me ozbiljno pogleda, "Lana i ja se već kratko vrijeme družimo, nije ti rekla?" Podignem obrve iznenađeno, pa se prisjetim one večeri kad je došla k meni i donijela nam pizzu, napomenula je kako ga je vidjela nakon dugo vremena. 

"Ne", odmahnem glavom, "Rekla mi je samo da te srela u pizzeriji jedne večeri."

"Da, onda smo razmijenili brojeve i dopisujemo se i družimo ponekad", izbrblja dok mu osmijeh ne pada s lica, a ja se nakašljem od muke. Zašto mi Lana nije ovu bitnu informaciju rekla? Ipak smo si bile dobre tada. 

"Ne znam zašto, ali nije mi rekla", tiho promrmljam toliko da me jedva čuje, pa samo složi neku upitnu facu i slegne ramenima. 

Ako je ona meni mogla soliti pamet što sam bila s Dejanom i što ona zna puno više od mene, očitat ću i ja njoj lekciju što mi nije rekla da muti s Dejanovim najboljim prijateljem. Tad mi padne na pamet tek zašto je tako odjednom postala stroga, očito joj je Dino rekao neke stvari koje do sada nije znala o Dejanu. 

"Možda nije htjela još brzati", slegne ponovno ramenima, a ja duboko uzdahnem i naslonim se na šank te prijeđem pogledom po klubu odakle imam lijep pogled. Baš kad mi pogled zastane na samom ulazu, na stepenicama ugledam ni više ni manje, već Dejana kako pod ruku vodi visoku crnku koju sa ove daljine ne prepoznajem, no rekla bi da mi je poznata od nekud. Dino mi nešto govori, no ja ga uopće ne slušam, već pratim Dejana kako vodi tu ženu do uvučenog separea koji je odvojen od drugih. Kad on okrene pogled, ugleda mene kako buljim u njega i onda tek iz profila shvatim koja je ta koju on vodi pod ruku. 

Namrštim se i okrenem pogled te se skoncentriram na ono što mi Dino govori, no čujem Dejanov glas, "Dino!" Dino se istog trena okrene prema njemu i migne mu obrvama. 

"Što ti radiš ovdje?" Bezobrazno me upita, a ja spustim pogled i cinično mu se podsmjehnem. 

"Što to tebe briga? Vidim imaš pametnijih posla", povisim bradu i zakolutam očima zbog ovakvog obraćanja. On mi se približi i uhvati me rukama za zglobove, no nježno, ne onako grubo kako mu je zvučao glas. 

"Dino, molim te, zabavi mi pratnju, moram nešto obaviti", Dino mu se nasmije i popravi svoju košulju te zavodljivo odšeta od nas prema tom uvučenom separeu. 

Onda Dejan okrene glavu prema meni i fokusira se na moje oči gledajući me sa visine. "Monika, sada me moraš poslušati", glas mu zvuči zabrinuto, no ja zakolutam očima ne shvativši ga tako. 

"U velikoj si opasnosti."  

...

Pozdrav, dragi moji! Evo, novo poglavlje je tu, nadam se da ste se zaintrigirali ovim poglavljem, a sve što vam sad mogu reći je to da tek pravi zaplet počinje sada. Uživajte u daljnjim poglavljima koja vas očekuju uskoro :)

xoxo