Odraz

"Ne javlja mi se."

18. poglavlje

"Oh, napokon si se probudila", čujem glas svoje mame, a kad skroz otvorim oči shvatim da sam na krevetu u svojoj staroj sobi u obiteljskoj kući. Ustanem se u sjedeći položaj i pokušam se sjetiti kako sam došla ovdje, ali sjećanje me ne služi. Sve mi je u magli. 

Ugledam mamu kako mi prilazi s čašom vode, pa mi ju pruži i sjedne pokraj mene. Tek kad popijem vodu do kraja, sjetim se što sam prethodne večeri napravila. Zagledam se u bijeli zid, a onda osjetim kako me lijevo rame jako boli. 

"Mama", okrenem glavu prema njoj, a ona migne obrvama dok joj je pogled ne silazi s moje rane. "Boli li te?" Upita, a ja onda lagano pomaknem rame i uspuhnem. "Malo", promrmljam i zavrtim glavom jer me vrat užasno boli. 

"Kako sam došla ovdje? Što se dogodilo?" 

Ona stavi svoj topli dlan na moj i nagne se prema meni, "Zvala si me i rekla da dođem po tebe kod kluba. Neki muškarac te uveo u moj auto i rekao mi da te netko slučajno upucao."

Nakašljem se i upitno ju pogledam jer sam stoposto sigurna da me upucao čovjek kojeg sam ja ubila. A muškarac joj je očito nepoznat, da je Dejan znala bi i sama, prepoznala bi ga. 

"Rekao je da je izbila neka tuča ispred kluba, a ti si taman naletjela na metak", ona prebaci svoju jednu ruku preko mog ramena i privije me k sebi u topli majčinski zagrljaj. 

Kad bi samo znala...

"Kad sam došla bila si onesvješćena, vjerovatno zbog šoka i gubitka krvi", ona nastavi sa pričom, "Zato moraš piti puno vode kako bi nadoknadila izgubljenu krv. Imaš sreće što te metak samo okrznuo, inače bi trebala baš u bolnicu." Nabaci jedan utješan osmijeh, a i ja isto. 

Krene se ustati, "Žurim na posao, a ti ostani ovdje, morat ću ti navečer previti ranu", doda i mahne mi. "Ručak ti je na štednjaku!" Vikne prije izlaska iz kuće i onda začujem da su vrata zalupila. Otišla je. 

Zabacim glavu na jastuk i briznem u plač prisjetivši se svega što sam napravila i što sam prešutjela mami, a to je ujedno i ono što ne bi voljela da ikada sazna. Nemam obraza za pogledati je u oči nakon svega, kao ni svoj odraz u ogledalu. 

Dohvatim mobitel iz torbice i začudim se na to kako me nitko nije zvao. Stigla je samo poruka od Borne da mora ostati do sljedećeg vikenda u Splitu, ali od Dejana ni poruke ni poziva. Nadala sam se da će mi javiti što se dogodilo s Nikolinom, ali očito previše očekujem. Sljedeći put kad ga vidim želim saznati kako sam ja umješana u sve ono i kakve on ima veze s Nikolinom jer ću u suprotnom izludjeti. 

Odlučila sam se nakon nekog vremena ustati iz kreveta i pojesti barem malo ručka za kojeg se mama potrudila spremiti. Apetita nisam imala, ali natjerala sam se, barem malo. Čak sam par puta pokušala nazvati Dejana, ali svakog puta se uključila sekretarica što me počelo samo još više zabrinjavati.

Malo kasnije, začula sam zvono na vratima, pa sam se začudila jer je mama još uvijek na poslu, a i ima svoj vlastiti ključ. Mislila sam da je možda poštar ili netko od susjeda, no nikako nisam očekivala vidjeti nju - moju najbolju prijateljicu.

"Lana", promrmljam kad ju odmjerim, "Što radiš ovdje?" 

Ona je nakosila glavu i milo me pogledala, "Oprosti zbog mojeg ponašanja prošlog tjedna. Naše prijateljstvo nije zaslužilo kraj", iskreno kaže, a čak se mogu zakleti da sam vidjela i par suza koje je brzinom munje obrisala opravdavajući se da joj je mušica upala u oko tijekom dolaska ovdje. 

Odmaknula sam vrata i nasmijala joj se. "Moja mama te zvala?" 

"Aha... rekla je neke zabrinjavajuće stvari, kao to da si upucana", zatvorim vrata za njom, pa uzdahnem i otkrijem svoje lijevo rame kako bi dobila pravi pogled makar na zavoje koje mi je mama vješto stavila.

"Slušaj, prije svega, žao mi je što te nisam poslušala. Ali, nisam mogla, Lana. Jednostavno se previše stvari dogodilo. I najviše od svega mi je žao što smo se radi njega razdvojile, nije vrijedan toga", poletim joj u zagrljaj koji mi je baš nedostajao. Zagrljaj najbolje prijateljice i sestre u jednom. 

Nakon što su se naše emocije slegle, Lana nam je napravila kavu, pa smo sjele na balkon na kojemu smo i nekad kao klinke pile cedevitu na slamčice. S tog balkona smo se znale popesti na drvo trešnje kojeg sada više nema, ali ostala je uspomena jer sam upravo zbog pada s tog drveta slomila ruku s deset godina. 

Kad smo se smjestile za mali stolić imajući tako pogled na veliko dvorište, Lana stavi šalicu kave ispred mene i prodorno me pogleda kao da već sve zna što se dogodilo. Duboko uzdahnem znajući da će sada htjeti znati sve, a onda ona prije nego što joj išta kažem me zaustavi.

"Znam, Monika. Sve znam", mirno kaže gledajući prema naprijed. Minuta šutnje za mene je trajala kao dvadeset minuta. Nisam znala što da joj kažem, što da ju upitam.

"Dino mi je sve rekao", okrene pogled prema meni i spoji obrve. A ja onda zaključim, da je sigurno Dino taj muškarac koji me uveo u mamin auto i koji je rekao laž mojoj mami.

"Ubila sam nevinog čovjeka, Lana", šmrcnem i prekrižim se nadajući se da je barem sada taj čovjek na boljem mjestu od ove proklete Zemlje. 

"Nije bio nevin, mogao je ubiti Dejana, čak i tebe. Misliš da već to prije nije napravio", podsmjehne se i otpije gutljaj svoje kave iz šalice. 

"Svejedno, mislim da si nikada neću moći oprostiti to što sam napravila."

"Moraš", ona naglo okrene pogled prema meni uvjerena u to što je rekla, ali ja nisam ni malo. "Barem radi svoje savijesti", kimnem glavom složivši se s njom. Pod hitno ću otići na ispovijed i u crkvu, bar radi sebe. 

"Što je s tijelom?" Upita odjednom, a ja slegnem ramenima zapitavši se isto. 

"Dejan je rekao da će se pobrinuti za to, ali ne javlja mi se. Ne znam ni gdje je, ni što je s Nikolinom... ništa ne znam. Ne znam ni čak kako sam ja umješana u sve to!" Mahnem rukama i zabacim glavu unazad. Toliko imam pitanja u glavi, a nigdje odgovora. 

Lana duboko uzdahne te nastupi neka tišina između nas. 

"Što je s tobom i Dinom? Zašto mi nisi rekla da se viđate?" Upitam je i suzim oči dok ona izbjegava moj pogled. Znala je da ću kad-tad saznati i prije nego što mi ona kaže. "Bila sam u klubu i sve mi je rekao", dodam, a njoj se obrazi počnu crveniti. 

"Žao mi je. Mislila sam da je prerano da ti kažem", slegne ramenima i otpije još kave, a ja uzdahnem.

"U redu je, izgleda da smo obje imale nešto što nismo govorile jedna drugoj", zaključim, a ona kimne zamišljeno glavom složivši se sa mnom. 

...

Novo poglavlje je konačno objavljenoo! Nadam se da se ne ljutite što kasni već skoro više od tjedan dana, ali imala sam nekih privatnih stvari koje su mi bitnije. 

Uživajte u ljetu i čuvajte se :)

xoxo